Prisutna u svim kulturama, povijesnim razdobljima i dijelovima svijeta, umijeća proricanja stara su kao i samo čovjećanstvo, tvrde D. i J. Parker.

Pečinske slikarije iz Francuske daju naslutiti da su se prije 15000 godina proročke moći šamana koristile za dobrobit zajednice. Danas ogromna popularnost astrologije i drugih vidova proricanja, otkriva zaokupljenost individualnom sudbinom, koja je karakteristična za savremeno zapadno društvo
Čovjekovi najraniji pokušaji da predskaže budućnost sežu u doba prahistorije i može se tek nagađati koji su se naćini koristili. Vjerovatno su bili slićni onima koje koriste određena primitivna plemena za koja još uvijek znamo. Ovdje spadaju vidovitost (drugi vid) i poruke u snovima (oniromantija), bacanje ždrijeba (sortilogija), znakovi na zemlji (geometrija), gledanje u vatru (piromantija) i korištenje raznih vrsta predznaka i proročanstva.

Razna pomagala
Iako su mnogi narodi smatrali da odrasli mogu primiti moć predskazivanja budučnosti, drugi su među djecom prepoznavali poneko izuzetno dijete koje ima posebne moći što se mogu razvijati i oplemenjivati sve dok ne postane profesionalni gatalac. Za djecu se smatralo da imaju veću moć predskazivanja, ukjljučujući i intuitivno “šesto ćulo”.
Gatalac bi obićno izabrao sredstvo koje bi mu pomoglo da prorekne neki događaj - u Papui Novoj Gvineji i Zambiji rezbarena figura služila bi kao medij između gatatelja i poruke. Na Tahitiju tikvica puna vode koristila bi se na isti naćin kao i kristalna kugla. Drugdje bi se koristilo kakvo njihalo (visak) ili obićna grana drveta.
Ta pomagala bila su - a i danas su - sredstvo za usredotoćenje misli ili instikta gatatelja; ona sama po sebi nemaju nikakve veze s proročanstvom - služe tek za sugestiju. Ali, kako su se civilizacije razvijale i postajala sve složenije, stvorene su sistemske metode proricanja. Vec prije 1000. g. pr.n.e. u Babilonu su, na primjer, svečenici i čarobnjaci povezali svoja saznanja iz astronomije i matematike da bi stvorili astrološke tabele koje su utjecale na Grke, kada su oni poćeli razvijati svoje astrološke sisteme; a oni su, vjeruje se, kasnije djelovali na Arape i Hinduse.
Potpuno neovisno od toga, svečenici Maja (Maye) i drugih srednjoameričkih kultura su izradili složene matematičke obrasce i tabele. Ti sistemi su empirijski (iskustveni) utoliko što se metode proricanja temelje na preciznim promatranjima koja su vršena kroz dugi period vremena. Ipak, tvrdnje koje su izvodili bile su sve - samo ne empirijske!

Svećenici i proroci
Za neke od najstarijih arhitektonskih konstrukcija na svijetu, kao što je Stonhendz u Engleskoj, misli se da su u sebi sadržavale sisteme za astronomska predviđanja. Druge proročke metode uključivale su korištenje kamenčića ili štapića (ksilomantija), koje je gatatelj bacao na tlo. Uzorak koji je nastao proučavao se (kao kasniji oblici listića čaja), jer se vjerovalo da utjelovljuje oblik budučnosti u odgonetljivoj formi.
ćesto se smatralo da su na taj naćin gatatelji tumačili poruke bogova; i na koncu se svećenstvo različitih religija poćelo baviti proricanjem - putem proučavanja razlićitih vrsta oćito slućajnih uzoraka. Svečenik ili čarobnjak - ova dva naziva su dugo bili sinonimi - tvrdili su da predskazuju budučnost jednostavno služeći se priručnicima koji su postavili pravila za proricanje. Ta su pravila bila tajna. Da su ih ljudi poznavali, svečenstvo bi izgubilo svoju tajnovitost; zato se tako velik broj proročkih tehnika izgubio - tajna se predobro čuvala!
Svete knjige su bogat izvor znanja o ranoj povijesti ove teme, a Mojsije (Biblija) ili Musai a. s. (Kur’an), prvi je možda čarobnjak-svečenik o kome danas imamo detaljan izvještaj. On je, između ostaloga, primao poruke o budučnosti putem objava (gorući grm), glasova iz zraka, te proricanja i utjelovljenja.
U Starom zavjetu ćesto se spominju djelovanja proroka i gatatelja. Neka su bila javna, poput primjerice predskazivanja proroka Jeremije (oko 600. g. pr.n.e.) o padu Jeruzalema; a druga privatna - primjerice u “Knjizi brojeva”, muškarcima koji slute da su im žene preljubnice dana su pažljiva objašnjenja o sredstvima (uključujući i jećmeno brašno i prašinu) pomoću kojih mogu vidjeti jesu li im sumnje opravdane. Svečenici Sumerana i Babilonaca opisani su kao stručnjaci za tumaćenje znakova na jetri žrtvenih životinja, koja je služila kao sredstvo proricanja (hepatoskopija).

Ubistvo Cezara
Do vremena kada su se egipatska, grčka, kineska i rimska civilizacija razvile do visokog stupnja, proročke tehnike su već postale vrlo složene. Grci su razradili stare babilonske tehnike, koje su se proširile do bacanja vlati hajdučke trave - postupka koji se razvio u složene komentare Ji Dzinga (I Ching). Uz ksilomantiju, stari su Kinezi razvili i skapulomantiju - čitanje iz pukotina lopatica žrtvovanih životinja, koje su ugrijali na vatri. Sličan se postupak primjenjivao i na donjem, trbušnom dijelu oklopa kornjaće, koju su smatrali svetom životinjom.
Predmeti iz prirode i životinje su se koristili u proricanju: ako je ujutro konj iz štale izašao zakoraknuvsi desnom nogom, dan će biti sretan; ako je uvis baćeni kamen pao jednom stranom prema gore, to je značilo jednu stvar - a ako je pao drugom stranom, nešto drugo. Tijela muškarca i žena su također slala signale svojim vlasnicima i promatračima. U Grčkoj je kihanje donosilo naroćitu sreću.
Na sve te znakove se jako pazilo: nakon ubistva Julija Cezara kružile su mnoge priče - ne samo ona poznata o poruci Spurinne: “Čuvaj se martovskih ida”, nego i izvještaj da su Cezarovi konji lili suze, da je Kalpurnije sanjala smrt svog muža te da su se vrata njihove spavaće sobe naglo otvorila sama od sebe kad se ona probudila!
Bilo je, naravno, mnogo varalica - među kojima je vjerovatno najpoznatiji Aleksandar od Abonueihusa, koji je u 2. stoljeću n. e. šarlatanstvom zgrnuo bogatstvo. Ipak, većina gatatelja radilo je ozbiljno i pošteno, pa su grčki filozofi obćno prihvatali nepobitnost astrologije, među mnogim drugim oblicima gatanja. Platon je, primjerice, napisao da se proročki dar ne može dokućiti ljudskim razumom i da je sličan stanju zaljubljenosti.

Legendarno proročište
Grčki povjesničar Herodot (480-425. pr.n.e.) bilježi predznake i proročista - opisujući, među ostalima, legendarno proročiste u Delfima. Priča se da ga je sagradio Apolon pošto je ubio zmaja Pitona. Svečenica ovog proročista, poznata pod imenom Pitija, sjedila je na tronošcu iznad pukotine u stijeni iz koje su se dizale omamljujuće pare.
Oni koji su dolazili da se u proročistu posavjetuju, morali su na dar donijeti neku vrstu peciva i žrtvovati kozu ili ovcu, prije nego što bi postavili pitanje. Uslijedio je odgovor koji je bio zbrkan slijed zvukova, rezultat drogom izazvanog transa, koji su tada svečenici tumačili.
Iz malobrojnih opisa koji su ostali saćuvani do danas, ćini se da su tumaćenja svečenika bila namjerno dvosmislena. Krez, kralj Lidije je, na primjer, nekoga poslao u Delfe da pita da li da pode u rat protiv svog susjeda, Perzijskog carstva. Došao je odgovor: “Ako Krez prijede rijeku Halis, past će močno carstvo!” Ohrabren Krez je krenuo u rat i - izgubio. Ali, nepobitnost delfskog proročanstva nije dosla u pitanje - Krez je uništio svoje vlastito močno carstvo!
Tokom najznačajnijeg grčkog razdoblja (550-350. pr.n.e.), Delfi su odigrali veoma značajnu ulogu. No, kasnije je ovo proročiste, kao uostalom i ona u Dodoni i Olimpiji, potpalo pod moć vladara i država, koje su ga koristile u političke svrhe, tako da je uskoro izgubilo značaj i ugled.

wwwbosnić.com