Riječi samo tako izlete iz usta,
kao zrak.
Riječi, da li više itko pazi na svoje riječi?
Da li netko kaže ono što misli?
Ono što je sam proživio, osjetio?

Riječi, često su jače i od mača,
često udare i sruše na pod,
često ostanu još dugo odjekivati u nama.

Riječi, to su samo riječi,
jedno da, jednom trebam te,
jedno dobro veče.

Riječi, oružje u rukama , lijek,
istina, odraz osobnosti.

Riječi teku poput rijeke,
nekad brzo, nekad sporo, nekada su mutne,
često nose sve pred sobom, riječi.

Oružje u rukama nekoga tko želi
doći do cilja, oružje u rukama nekoga
tko se vješto igra sa njima,
nekoga tko ne zna što riječi mogu.

Rekli bi ništa, to su riječi, slogovi,
slova. Slušaocu nekad jedna riječ ostane
urezana u mislima dugo, nekad ih jedna riječ
digne... nažalost, riječi nekad su samo izrečene
radi forme, radi potrebe da se upotpuni vrijeme, da se dođe do nečega.

Da li netko koristi riječi da bi
pokazao pravog sebe, da li ono što
kaže zbilja misli?

Prelaze preko usana, izlaze,
dobivaju život mnogobrojne riječi,
i neke umiru kao da se nikada i rodile nisu,
neke ubiju kao da su hladan mač, neke ugriju kao
da su najtoplija deka.

Ali , ipak to su samo riječi .