Mnogo svoga vremena provedem odmarajući u dvorištu.Pošto se ničim ne forsiram,u predahu od posla sjednem zapalim cigaretu i promatram prirodu.Iako na rubu grada još uvijek ima zelenila i šume. Doduše sve više se sakati, krči i niču stambene zgrade.Ponekad se upitam što ako se priroda pobuni. Često gledamo kako cijela brda zatrpaju naselje. Šuma se krči, a teren je problematičan.Zgrade niču gdje nebi smjele zbog konfiguracije terena. No kod nas je sve moguće. Za profit i zaradu čini se što se nebi smjelo.Moglo bi me zadesiti da se ulica Gramača (brijeg) nađe u mom dvorištu, a moja kuća u potoku Kunišćaku.Ma šalim se, bit će sve u redu, samo će na žalost nestati šume.

Sjedim ispod kruške koja sad dozrijeva. Ponekad dobim krušku u glavu, čak i u šalicu sa kavom.Ništa strašno, mala šok terapija u uobičajenoj idili koju usavršava pjev raznih ptica, cvrčaka i posjeta svakakvih životinjica.Moja breza odmorište je za mnoge ptice.

Nedavno je stigao novi ptić. Neobičan, prevelik za goluba kakvog u ovom okružju nije bilo.Sjedne na vrh breze, promatra te nakon podosta vramena ode. Ne dođe često. Pogledala sam na internet,radi se o pećinskom golubu koji voli urbane sredine. Volim kad dođe. U prvom susretu pomislila sam to je netko moj. Veseli me to mišljenje. Dok mirno sjedi promatramo se.Tko zna možda mi dovikuje:što buljiš toliko!

Blizu je jesen kad će svo ovo zelenilo dobiti zlatno ruho.Tada mi je najljepše.Jesen sa svojim prekrasnim bojama budi u meni posebne osjećaje. A tko zna, možda na proljeće na brezu sleti golub sa cijelom obitelji. Neka, bit će mi drago. Proljeće je daleko, iako će doći brzo, zato sad koristim svaki trenutak da ga provedem u tom carstvu prirode okružena životinjskim svijetom.