Imam naglašenu intuiciju koje se samo bojim i od nje nemam koristi.Samo se još više zbunim i izgubim.Ja osjetim nešto,drugi to ne osjete i zato joj ne vjerujem.Nemam potvrdu od drugih.Čekam da i drugi to osjete.Dadem im vremena.Gledam.Slušam.Osluškujem.Ali ništa i onda povjerujem da mi se samo učinilo.Ako počnem nekome pričati,vidim da nema reakcije,prepoznavanja,samo me u čudu gleda što ja to pričam.I nastavljam se ponašati kao prije,kao da se ništa nije dogodilo.Zaboravljajući ono što sam osjetila,naslutila,spoznala pomoću intuicije.Treba mi potvrda drugog koji će mi reći da sam u pravu.Da je točno to što sam osjetila.Onda bih bila zadovoljna.Ovako bez potvrde osjećam se osamljeno,izgubljeno,smatram se ludom,paranoičnom,šašavom.
Problem je u mojoj nevjeri,sumnji u samu sebe.A tu je i strah od samoće,odbačenosti koja proizlazi iz moje ovisnosti o drugima.Jer kad bih povjerovala u svoju intuiciju nešto bih morala poduzeti.Prekinuti neki odnos,reći da me nešto smeta,reći što sam vidjela i osjetila i preuzeti rizik osude i odbacivanja.Promijeniti situaciju,otići iz nje,zalupiti
vrata i više se ne vraćati.Sve dok ne vjerujem sebi i dok sam ovisna o odnosima s drugima ,mogu samu sebe uvjeriti da nešto nije bilo,da se nešto nije dogodilo,mogu to zaboraviti i dalje ostati u odnosu,u situaciji kao i do sada,ne shvaćajući da sam zaglibila,da se ne mičem s mjesta.
Dok se opet nešto ne dogodi.Dok me ne lupi u trbuh,u glavu,izazove potres u meni,izbaci me iz kolosijeka.Stvori mi nelagodu,neugodu,čak strah i posramljenost.Posramljenost zato jer ne reagiram.Opet samo se meni to događa,oko mene svi sretni i veseli,ništa ne vide,ne čuju.Gledam slušam,ništa.Smatraju da je situacija normalna i uobičajena.
Sada je napokon došlo vrijeme da uvidim da je istina to što“ čujem“, da sama sebi priznam da se nešto događa i da ja to pravilno detektiram. Da je ovo presudan trenutak da reagiram,,da nema više nazad ,da se maknem iz te neke situacije,prekinem taj neki odnos i odem u slobodu,nešto novo i nepoznato.Da znam da su jedna vrata zatvorena i da sam na putu i da će se nova vrata naći za mene i to uskoro.Shvaćam da je došlo vrijeme promjene,odlaska,vrijeme raščišćavanja.Vrijeme kad se kaže dosta je,više neću.To nije za mene,to mi škodi,ne pridonosi mome napretku,dobrostanju.Da vidim da sam na raskršću i da je na meni da odaberem novi smjer.
Do sada sam se osjećala nesretnom jer sam osjećala stvari koje drugi nisu,a ustvari to su bila upozorenja,signali,koji su mi putem nelagode koju sam osjećala signalizirali da tu gdje jesam nije dobro za mene.Sama nelagoda koju sam osjećala kao teret i bolest,bila je ustvari blagoslov,ono najbolje u mome životu,jer mi je govorila da se nešto loše događa i da na to obratim pažnju.Usmjeravalo me da odem,da mi ostajanje na tom mjestu šteti.Koliko puta bi me nešto štrecnulo,preplavilo me nelagodom,sramom i strahom a ja sam to nastojala zakopati,progutati,sakriti od same sebe iz straha, da ako osvijestim što se događa, da ću nešto morati poduzeti i reagirati.
Shvatila sam da postoje dvije situacije,na prvu i ne trebam reagirati ,ako se ono što vidim odnosi na nekog drugog,takav je kakav je i neka mu bude.Neka se nosi sam sa sobom,daleko od mene.A nije na meni ni da reagiram ako su međusobni odnosi ljudi u pitanju,njihove svađe,neprijateljstva,netrpeljivosti.To je njihovo i na njima je da to riješe.Ja se u to nemam pravo uplitati i miješati.
Reagirati trebam samo ako, u toj drugoj situaciji, netko zadire u mene,ako mi se to ne sviđa i smeta me.Onda moram reći da tako neće ići i postaviti svoje granice.
Samo mi treba vjera u mene samu,vjera da ono što osjetim da se događa da je stvarno i saznanje da sam slobodna .A ja jesam slobodna.Ne moram tražiti slobodu.Ona je u meni.Ja sam sloboda.Samo je na meni da je osvijestim.Slobodna sam da idem svojim putem i da se ne dam ometati ni od koga.