Odigraj "Tarot DA/NE"

Kalendar događanja

Član wendy.tanja

Upisao:

wendy.tanja

OBJAVLJENO:

PROČITANO

354

PUTA

OD 14.01.2018.

JOŠ JEDINO MI SE PSI RADUJU

JOŠ JEDINO MI SE PSI RADUJU
Istinita i poučna priča jednog blogera... Više puta sam je pročitala.. I uvijek je drugačije doživim...

- JOŠ JEDINO MI SE PSI RADUJU – Napisao Stefan Simic


Otac me već godinama unazad šalje po gradu i okolnim selima da razvozim televizore. On ih popravlja, time se bavi a ja ih raznosim…Nosio sam ih taksijem, nekad kilometrima daleko, nekad sam ih vukao na ruke, sa kratim pauzama a nekad kolicima, sve zavisi od daljine i težine… Mada nije to važno, takve stvari jačaju volju, međutim imao sam prilike da vidim toliko toga neposredno, izbliza. Video sam na stotine različitih porodičnih ambijenata, najveći raskoš i najgoru bedu i u tim polučasovnim seansama sam se potpuno poistovećivao sa tim nepoznatim ljudima, kao čovek. Nisam bio nešto naročito društven, tako da mi je svaki taj susret, bilo sa penzionerima, bilo sa mladim bračnim parovima, ili sa ljudima srednjih godina, bio neka vrsta izazova. Saznao sam ko su, čime se bave, šta vole ili ne vole… Svako od njih je imao potrebu nešto da mi kaže, objasni. Svako je hteo da ostavi što bolji utisak, posavetuje, ili da se ispovedi, dok sam se ja mahom držao po strani, kao gost. Posmatrao sve to i upijao, gladan života, sve te sudbine koje su se razlevale u jednu opštu sliku mog rodnog grada…Daleko od toga da su mi se svi svideli, ali me je fascinirala ta različitost koja se ocrtavala u jednoj zajedničkoj crti – LJUBAV PREMA TELEVIZORU! Još tada mi je bilo neverovatno, kao srednjoškolcu, kako ljudi ne mogu da provedu ni jedan jedini dan bez televizora. Još ne bih ni došao po njega a oni bi me već zvali i pitali kada ga vraćam i da li može istog tog dana?! Pravdali su se kako im je dosadno, kako ima neka važna utakmica, serija, ili kako jednostavno ne mogu da se uspavaju bez njega…Ipak, u moru tih priča jedna ljudska sudbina me je posebno pogodila. Radilo se o ženi u poznim četrdesetim, ekonomisti neke lokalne firme, u čijem sam stanu po prvi put, onako izbliza, video šta znači ljudska nesreća…



Sačekala me je tog dana u hodniku zgrade, prstom na usnama mi pokazala da budem što tiši i uvela me unutra… Delovala je još uvek elegantno ali umorno. Videlo se da je nekada bila lepa, sačuvala je to držanje i hod ali veliki podočnjaci i smežurano lice su je izdavali. Priznajem da me je uplašilo nešto na njoj čim sam je ugledao… Živela je u skučenom jednostobnom stanu, u prizemlju, koji je više podsećao na magacin svega i svačega nego na životni prostor jedne žene. Prvo što sam video unutra bili su psi izvaljeni po patosu i krevetu, bilo ih je sigurno šest, ili sedam. Ne sećam se tačno. Pored njih sam zapazio i ogromne količine samoće koje su virile iz svakog ćoška sobe. Bilo je nekoliko do pola ispijenih flaša alkohola, puno ikona nepravilno raspoređenih po zidovima, sa svih strana su virile knjige iz pozitivne psihologije, ženski magazini, horoskop, savetnici. Bilo je svega i svačega samo nije bilo ni jednog ljudskog bića u blizini… Čitav ambijent je odisao nekim bezdušnim mrtvilom u kome je teško moglo i da se diše a kamoli da se živi. Sve vreme sam osećao neku mučninu i odbojnost prema svemu što me je okruživalo ali nisam imao kud. Pružila mi je ruku mrzovoljno, skroz nezainteresovano i bez reči me uvela u sobi. Niti mi se pravdala za nered, niti me pitala bilo šta, samo mi je pomogla oko kablova, otvorila vrata i ispratila me do taksija… Nekoliko sati kasnije sačekala me je ista slika. Bila je u hodniku kada sam dolazio, na istom onom mestu, pomogla mi je oko TV-a, otvorila vrata, priključili smo antenu, tražili programe, platila mi je i to je to… Na rastanku, pre nego što je zatvorila vrata, pitao sam je stidljivo nošen mladalačkom radoznalošću:

- Gospođo, šta će vam toliki psi?! –


Nije se naljutila, malo se drznula u stranu, pogledala me odsečno, kao da se probudila iz višegodišnjeg sna i rekla mi, onako iz prve, kao da je već imala spreman odgovor:

- Šta će mi?! Pa oni mi se jedino raduju… Uzbuđeni su, skaču, vrište kada me vide, kada se vraćam sa posla. Oni su moja deca, moji prijatelji, oni su mi sve. Da mi nije njih ne znam šta bih radila sa sobom, ne smem ni da pomislim… -


Učinilo mi se da ima još nešto da mi kaže, međutim kao da se neka nevidljiva sila uvukla unutra i naterala je da zatvori vrata. Kao da je u momentu shvatila da je sve uzaludno, pa i taj naš razgovor. Međutim, nekoliko trenutaka kasnije ih je ponovo otvorila, potpuno preporođena, sa promenjenim izrazom lica i pogledala me nekako pohotno, kao da želi da me odvede u krevet. Uhvatila me bez oklevanja za ruku i povukla, pozvala me unutra na kafu, da se odmorim i ne znam koje je sve razloge navela da ostanem. Prepalo me je sve to što sam doživeo. I ona preterana uspavljujuća hladnoća na početku a naročito ona nagla toplina na kraju. Sklonio sam joj ruku pažljivo, izmakao sam se i izašao iz zgrade, zapanjen, plašeći se njene naredne reakcije. Ko zna šta joj se sve vrtelo po glavi i kako se osećala u tim momentima. Ko zna kada joj je poslednji put neko ušao u kuću, a i ko zna kada je poslednji put bila sa nekim… Gotovo da nismo progovorili ni reč a njen život je odjeknuo u meni snažno poput dobrog romana, ili filma. Svašta mi je prolazilo kroz glavu, hiljade scena. Čovek uvek bira šta će da govori, ali zato ne bira šta će da misli. Slike su počele da se ređaju jedna za drugom, počeo sam da zamišljam njen život, sve te usamljeničke rituale gde čovek uvek iznova smišlja načine kako da izigra besmisao i samoću kojom je neprestano okružen. Sećam se da je dok smo tražili TV programe setno rekla, gledajući u pse, da duže od deset godina nije izašla iz grada, niti putovala negde dalje. Rekla je da ne može bez njih, a u stvari, verovatno nije imala gde ni da ode, niti sa kim. Psi su je održavali u životu, zbog njih je i živela. Pomagao joj je i televizor koji joj je bio non-stop uključen. Pomagale su joj i knjige, savetnici, ikone, pomagalo joj je sve to da skrene misli na drugu stranu i da se što manje suočava sa realnošću, kao i sa sobom…Šta li sanja ta žena zabarikadirana u tom usamljeničkom beznađu?! Da li čeka nekoga? Da li i dalje veruje u ljubav? Kojim li rečima laže sebe pred spavanje? Šta li je motiviše ujutru da ustane i da ode na posao? Šta je uopšte održava u životu?! Da li je neko patio za njom?! Da li je ona nekoga ostavljala, ili je nju neko ostavio i time joj zauvek predodredio sudbinu žrtve. Ili je možda pronašla smisao u sveopštem ništavilu i naprosto je prestala da se opterećuje suvišnim pitanjima. Dok je televizor razmišljao umesto nje…



Osetio sam na kraju u njoj, kada je otvorila vrata i kada me uhvatila za ruku, očajničku potrebu da me zagrlli i zadrži, dok sam ja osetio potrebu da pobegnem što dalje odatle. Želela je da me zagrli, privije uz sebe, ali ne mene kao mene, nisam ja bitan, ona ne zna ništa o meni, već čoveka kao čoveka. A i ko zna koliko je željna muškaraca i ljudske topline?! Verujem da bi to isto osetila i prema nekom drugom, bilo kome, što samo govori da se još nije predala, da u njoj još uvek nisu ugašeni životni impulsi i da i dalje ima potrebu za pažnjom, zagrljajem, bliskošću… A možda sam je i podsetio na nekoga iz njene mladosti. Možda je u meni videla dete koje nikada nije imala… Mada nisam mogao da joj pomognem, nisam joj bio ni od kakve koristi. Ali u svakom slučaju, ako je nešto tužnije od nesrećnog muškarca onda je to nesrećna žena. Mislim da muškarci očaj daleko bolje podnose i da umeju na više načina da zavaraju trag, dok ženska tragedija mnogo jače odjekuje i mnogo više boli. Žalio sam je iz dna duše, još tada. Duboko su me pogodile sve te slike iz njenog života. Iako tih godina nisam ni slutio koliko je teško opstati kao ličnost u ovom vremenu, u ovoj bolesnoj močvari, gde te svaki detalj dovodi u pitanje. Ona se borila na svoj način, negde se saplela, negde posustala, sam bog zna na kojoj prepreci. Ali živi, uprkos svemu, nije se predala…Kada sam se vratio kući otac me je radoznalo pitao, kao muškarac muškarca, kakva je ta žena. Nisam znao šta da mu kažem, nije mi bilo do zezanja… Jeza me je i dalje držala, kao i onaj osećaj promašenosti koji se prosto preneo na mene i koji tada nisam uspeo da objasnim. Samo sam promumlao da je nesrećna, ostavio sam mu novac i otišao sam, ni sam ne znam gde…

Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

DUHOVNOST U TRAVNJU...

TRAVANJ...

ASTROLOGIJA, NUMEROLOGIJA I OSTALO

BRZI CHAT

  • Član bglavacbglavac

    dragi ljudi, nemojte zaboraviti ići na izbore. Lp

    17.04.2024. 08:21h
  • Član bglavacbglavac

    Dobro jutro dragi magicusi, kako je prošla pomrčina sunca?

    09.04.2024. 06:53h
  • Član bglavacbglavac

    Dragi magicusi, želim vam sretan i blagoslovljen Uskrs. Lp

    31.03.2024. 07:20h
  • Član edin.kecanovicedin.kecanovic

    "Tako mi smokve i masline, i Sinajske gore, i grada ovog sigurnog." Kur'an

    24.03.2024. 19:53h
  • Član bglavacbglavac

    Cvjetnica. Idemo posvetiti maslinovu grančicu. Lijep dan vam želim!

    24.03.2024. 06:34h
  • Član bglavacbglavac

    Dobro jutro dragi magicusi. Lp

    21.03.2024. 06:56h
  • Član bglavacbglavac

    Danas je i Dan očeva. Sretno!

    19.03.2024. 08:06h
Cijeli Chat

TAROT I OSTALE METODE

MAGIJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karteLjubavne poruke

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info