Pas je čovjekov najbolji prijatelj. Tako kažu neki ljudi. A ja kažem: jebeš čovjeka kojem najbolji prijatelj nije – čovjek. Čovjeka koji je vjerovatno nekada od svog ljudskog prijatelja očekivao da legne kad mu kaže ‘lezi’, ovaj to nije učinio i prijateljstvo se završilo. Sljedeći ljudski prijatelj nije sjeo na naredbu sjedi, treći nije mahao dovoljno repom… dok nije došao pas i legao, sjeo i pri tome cijeli dan mahao repom sretan.

Kome zapravo i treba takav najbolji prijatelj koji sere i očekuje da vi čistite za njim? Prijatelj koji nema svoju misao, koji se složi sa svakom nebulozom koju izgovorite i učinite, prijatelj koji na svaku vašu riječ odgovara samo sa ‘vau’.

Nije mi namjera da uvrijedim nekoga ko zaista smatra da je pas čovjekov najbolji prijatelj, jer vjerujem da ima i onih koji jednostavno nisu imali sreće u odabiru prijatelja. Ali vjerujem da su oni 1 od 10 slučajeva, jer poznavajući ljude i njihovu neodoljivu želju da svi skoće na njihovu komandu – nije ni čudo što su u psu našli svog prijatelja.

A možda je opet prijateljstvo kao i ljubav- o njemu svi govore ali ga samo rijetki dožive. Možda, ali opet ne opravdava rečenicu – pas je najbolji čovjekov prijatelj. Ništa je ne opravdava.

Nemam ništa protiv pasa, iako ih smatram relativno priglupim životinjama, upravo zato što nemaju svoju misao, svoj karakter i što se prave mrtvi kad im kažeš ‘mrtav’. Nemam ništa ni protiv ljudi koji ih vole – i ja ih volim. Ali me često nerviraju oni koji ih smatraju boljim prijateljem od čovjeka. Pa bih i preporučio – za vaše dobro, ukoliko ste jedan od njih: Stanite ispred ogledala i zapitajte se zašto vam drugi čovjek nije prijatelj. Da li su svi ljudi oko vas toliko loše osobe, da li ste očekivali da legnu kad im kažete ‘lezi’, ili jednostavno ne možete podnjeti tuđe iskreno mišljene o vama samima – koje vam je, vjerujem, upućeno iz najboljih prijateljskih razloga.

Pas je čovjekov najbolji prijatelj. Prijatelj kojeg vežete lancem da ostane uz vas.