Nahrani se, čovječe...

Zelenim trenutkom smiraja,

od kojeg bježiš

a za kojim čezneš...

Nahrani se,

uranjanjem u beskraj savršenog mira

kojeg ti svijet

nikad ne može pokloniti...

otisni se  u bespuće visina

iako te stalno uvjeravaju

da si stvoren

bez krila...

Dotakni dušom nježni cvijet oprosta

i pokušaj zaboraviti

sve otkopane sjekire

i sve isukane mačeve

jer

rođen si za sve

osim za ratove...

Nahrani se kruhom svojim dostatnim

kojeg samo ti

svojim strpljivim rukama

možeš zamijesiti...

Začini ga ljubavlju,

bezgraničnom,

bezuslovnom...

Neka naraste u krušnoj peći tvoga srca

i bude čudotvorno dovoljan

za sve gladne prosjake

koji ti pokucaju na vrata...

Nahrani se, čovječe,

otkinućem od tamnog sebeljublja

uronućem

u savršenstvo spoznatog

i slobodnog sebe...

Ne zaboravi začin čarolije...

Bez nje

sve bi bilo crno i bijelo

kao po traci nanizani momenti

koji se ponavljaju...

Nahrani se ljepotom

koja tvom oku

daje sjaj

i pokreće te

izvan kotača života

u sfere

koje se nebom nazivaju..

I ne zaboravi stručak cvijeća

ponijeti beskućniku

koji na ulicama tuge

gladan

sanja o mrvici radosti..

Nahrani se, čovječe,

ovaj dan je novo postavljena trpeza

prepuna obilja..

Nemoj je zaobići

misleći da si sit

jer ti tijelo tako naređuje..

Izvuci iz kuta tvoju dušu,

koju si tamo zaboravio

i svijetu se okrenuo...