Kako li je samo opet danas bilo vruće Athumanunhu, pa je on dan proveo u hladu sjene njegove sjenice na 'brdu gdje plaču ptice'. Navečer kada je vrućina nestala pripremi sebi Athumanunh roštilj. Noć je već posuta Zvijezdama, miris pečenog mesa i Athumanunh stane uživati u smiraju dana i osvježenju koje donosi noć. No, što s pričom? Meso na roštilju, Nebo posuto Zvijezdama ... pa evo onda jedne iz mitologije Sjevernoameričkih naroda (native people – po Athumanunhu, ili možda 'first nation', uvriježeno – Indijanci).

Prema mitološkoj priči Muskuaki (lisice – po Athumanunhu) naroda to se dogodilo jednom davno prije mnogo godina u vrijeme kada je počela zima. Noć prije pao je prvi snijeg, neobično bijel i mekan poput perja. S prvim jutarnjim svijetlom tri mlada ratnika-lovca krenuli su u lov ne bi li pribavili hranu. Jedan od njih sa sobom je poveo svog psa kojeg je nazvao 'Držičvrsto'.

Hodajući tako kroz šumu pored rijeke lovci su naišli na trag koji je vijugao kroz nisko raslinje i grmlje. Odlučili su pratiti trag koji ih je napokon odveo do pećine u kojoj je bio smješten medvjeđi brlog. Lovci su brzo skovali plan kako istjerati medvjeda iz pećine. Najstariji od njih ušao je u pećinu, a druga dvojica postavili su se izvan nje pripravni da pogode medvjeda u trenutku kada bude izlazio iz brloga. Kad je najstariji lovac pogodio medvjeda strijelom te ovaj počeo bježati van pećine, on dovikne svojim prijateljima da medvjed izlazi i da budu pripravni.

No, medvjed je izašao toliko brzo da su lovci van pećine ostali zbunjeni i nisu stigli reagirati. Najmlađi lovac poviče: 'Kako trči brzo! Ide prema Sjeveru, prema mjestu odakle dolazi zima.' Najmlađi potrči za njim ne bi li medvjeda skrenuo prema drugoj dvojici. Sada pak srednji lovac poviče: 'Pazi! On je skrenuo prema Istoku i ide prema mjestu s kojeg dolazi Dan.' Srednji lovac potrči ne bi li sada on skrenuo medvjeda prema drugoj dvojici. Sada pak je već i najstariji lovac izašao iz pećine i on upozori: 'Vidim ga! Ide prema Zapadu. Trči prema mjestu na kojem Sunce zalazi. Požurite prijatelji!'

Najstariji lovac potrči prema medvjedu, a s njim je trčao i njegov pas 'Držičvrsto'. Sva trojica lovaca tako su trčala za medvjedom ne bi li ga skrenula prema drugoj dvojici. Onda pak najstariji stane i primijeti: 'Ooo, pa naša Pramajka-Zemlja je ispod nas! Medvjed nas vodi u Nebo. Vratite se prijatelji prije nego li bude prekasno!' No, lovci su već bili previše visoko, Nebeski Medvjed odvukao ih je već daleko.

Oni ga tada nastave progoniti i na kraju ga uspiju ubiti. Raskomadavši medvjeda meso su slagali na grane javora (tako još i danas javor svake jeseni ima lišće krvavo-crvene boje – po Athumanunhu) Lovci su medvjeđu glavu bacili prema Istoku, pa se tako svake zime na istoku, trenutak prije Zore, pojavljuje skupina Zvijezda u obliku glave medvjeda. Medvjeđu kičmu lovci su bacili na Sjever, pa ako točno u ponoć, tijekom zime pogledate na Sjever vidjet ćete medvjeđu kičmu koju okružuju Zvijezde.

Na kraju Athumanunh će Vam skrenuti pozornost da ako u bilo koje doba godine noću pogledate u Nebo vidjet ćete slijedeći prizor: četiri sjajne velike Zvijezde čine pravilan kvadrat, a iza njih su još tri velike sjajne Zvijezde, pa jedna manja i nešto bljeđeg svijetla. Pogodili ste! To je Zviježđe Velikog Medvjeda, u kojem četiri zvijezde u kvadratu predstavljaju Nebeskog Medvjeda, one tri su lovci koji ga neumorno slijede, a ona najmanja i nešto bljeđeg svijetla je pas 'Držičvrsto' koji pomaže lovcima u progonu.

Tako se tih osam Zvijezda stalno kreću Nebom i vide se tijekom cijele godine, nikada ne nestaju i nikada se ne odmaraju kao neke druge Zvijezde. Jasno je da lov na medvjeda traje stalno sve do trenutka kada ga lovci ne ulove.