Naše duše se dodiruju,
o, kako se dodiruju...
Rascvjetalim jutrom...
koje ni najjači snijeg
ne može zarobiti...
Neiscrpnom nadom,
koju vitezovi beznađa
samo mogu sanjati
daleko od rodne grude
uhvaćeni u mrežu izgubljenih bitaka
zaboravljajući Gospu
koja ih negdje
raskriljenih ruku čeka...
Naše duše se dodiruju,
ljepotom pustinjske noći
oivičene sjećanjima zvjezdanim
i ovjenčane
smirenim otkucajima
vječnosti
koja ne vezuje
niti obavezuje...
Mi letimo, jedno uz drugo
bez želje
da si dotaknemo krila...
Naše duše se dodiruju kamenom i valom
nebom i žalom,
puninom postojanosti
bez imalo razdvojenosti...
Naše duše se dodiruju,
ja sam vrata,
tvoja ruka,
zlatni ključ,
tvoje srce
portal
moja vjernost, misal
...
bglavac
edin.kecanovic
