Tišina me sanja
svojim planinskim vrhuncima,

tirkizne uvale
svojim čarobnim
sjevernim svjetlom,

sunčeva vatra me zove
da zaplešem s njom ples ognja ,
ekstatično

Luna me svojim dlanovima mekim
tek stidljivo dotiče,
da joj se predam
i zauvijek
u njenom zagrljaju nestanem,

a ja sam još tu...
Vlastitom željom
želju srca moga čuvam
a ona me neželjenošću časti
i ne vidi
koliko ljubavi treba
da se radi nje
odreknem zemlje
i neba...

Moja želja
ne smije imati ime
moja ljubav
ne smije živjeti
u okviru ovog zemaljskog vremena
i silazi
na posljednjoj stanici
gdje vlakova više nema
i pruga se ne nastavlja...

Zovu me ptice,
da sa njima poletim
i vjetar
da sa njime
u beskraju nestanem,
a ja,

sa željom srca moga
u džepu trošnog kaputa
poput skitnice
prekinutom prugom koračam
čekajući nova
svjetla jutra,
čekajući neko čudesno
čarobno sutra...