Noćas sanjam vrlo kratak san. Razgovaram sa jednom vrlo dragom kolegicom s posla, mislim da smo bile na poslu i telefonski komunicirale. Odjednom ona mene prekine sa riječima "mogu ti nešto reći" ja naravno potvrdim kad ona kaže "udajem se". Ja na prvu totalno u čudu glavom mi prolazi misao kako to, znam kada je došla raditi kod nas prije godinu dana nije imala dečka. Sad u godini dana si je sve posložila našla dečka, zaručila se, udaje se, a ja što ja radim, zašto ja čekam? Nakon početnog šoka i tog ozbiljnog pitanja koje sam postavila sama sebi i zatekla samu sebe s njim, bilo mi je naravno drago zbog nje.

Draga Irida

Cijelo jutro mi odzvanja u glavi pitanje što ja čekam? Zaista ne znam što ja čekam, većina velikih životnih pitanja popust egzistencije i sl. su mi riješena što ja onda čekam? Čitav život čekam da se dogodi savršeni trenutak, da se poklope sve stvari da bih ja mogla napraviti neke stvari, ali taj trenutak nikad neće doći i umorna sam više čekajući ga. Život se živi u sadašnjosti, a ne u budućnosti čekajući savršeni scenarij. Imam osjećaj da mi je putem ovog sna moja podsvijest dala takvu pljusku u lice s jednim jednostavnim pitanjem što ja čekam?

Odlično protumačeno...dakle, dosta je bilo stava i stanja: "U očekivanju Godota"...treba krenuti, pa šta Bog da, i ti se usudiš...Usuditi se jedina "vrlina" koja ti treba....sretno...!