Jučer nisam imala vremena odgovoriti na komentar, u vezi moga članka o mladiću, koji je, po zdravoj logici, malo skrenuo sa svoga puta...

Da li sam mu trebala održati lekciju, tipa" daj, mladiću, trgni se, i počni živjeti normalno, i u skladu sa zakonima svemira, koji ti se objavljuju svaki sekund tvoga života, a ti zatvaraš oči, i uživaš u onom čega su se drugi odavno već zasitili, pa krenuli za drugim vrijednostima?"

Pogledao bi me bijelo, ili se nasmijao, u krajnjem slučaju, pravio se da ne čuje..

Znam cijeli njegov život, i znam cijeli svoj život.. Znam koliko teško i naporno je odlučiti raditi na sebi, gotovo nemoguća misija, ali tako potrebna.. I ne traje samo jedan život, nego nebrojeno puno života..

Svatko ima svoj put razvoja, jer građenje sebe je poput školovanja koje traje koliko god je potrebno, dok se konačno ne oslobodiš svoga neznanja i sjetiš se, da si savršeno Božje biće, i kao takvo, stvoreno da prima i poklanja samo ljubav..

Znam koliko puno treba proći, da bi se prešla samo jedna stepenica- prihvatiti vlastite greške, i krenuti dalje, ne čineći nove..

I znam koliko dugo treba ranjenom srcu, da ojača i shvati da ga nitko sa strane ne može izliječiti osim samo sebe..

Sami smo sebi najbolji liječnici i vodiči, samo je pitanje, kada ćemo to shvatiti i početi liječiti i voditi sami sebe stazom koju smo odabrali od početka..

A gdje je još stepenica opraštanja i samoopraštanja?

Možda je netko stekao dojam da ja o tom mladiću govorim iz visine, ali, na putevima razvoja ne postoje visine, samo koračanje...

Netko voli učiti, pa preskoči koji razred, i pomakne se naprijed.. Nekom treba više vremena, pa ponavlja gradivo.. Ali svi smo tu sa istom željom: da ne stojimo na mjestu, nego se pomičemo naprijed, i to i činimo, svatko na svoj način, netko puževim korakom, netko zečjim..

I nema razlike, svi smo isti i jednako voljeni od Onoga koji nas je stvorio da budemo savršeni...

Savršenost nije bajka niti utopija, ona nam je pružena kao nagrada kada konačno pokidamo vrpcu na cilju i dočekaju nas Njegove ruke..

U svemu tome, kada trčimo naš počasni krug, onima koji su još iza nas, najbitnije je pokazati razumijevanje..Mi ne možemo trčati njihovim koracima.

I ne možemo ubrzati njihov ritam..

Prihvaćanje njihovih sporijih koraka ne znači prihvaćanje njihovih pogrešaka.. Njihove pogreške moraju prihvatiti oni sami, pa će im i korak postati brži.. Sve su to zakoni postojanja, koje nije napisao Stvoritelj, nego svaka duša za sebe...

Za sazrijevanje su potrebne godine, puno padanja i puno pogrešaka, koje su nužne, jer kako bi naučili prave stvari ako ne bi griješili?

Ja sam tu kao podrška, kome treba...

Drugo sve je u domeni onih koji trče prema cilju u istoj trci kao i ja...

Kada prihvatimo različitosti, bez želje da upućujemo, već smo bliže cilju..Bar ja tako osjećam..