Uspjela sam nekako,

provući se ispod duge,

da bih pronašla osmjeh

čaroban,

bezbrižan

izvan svih doticaja tuge...

Uspjela sam se provući,

iako su me učili,

iz dana u dan

beznađem me mučili,

govoreći da to neću moći,

jer sunce nikad

moje tanke ruke

dosegnuti neće,

jer ja nisam stvorena za rast u visine

i nisam te sreće...

Uspjela sam se nekako provući

ispod te čarobne duge

iako su me uvjeravali da sam premalena

i da ne pokušavam

kao takva

nebo dosegnuti..

A ja sam se stisla čvrsto

uz tople

anđeoske skute,

i vjerovala

da ću jednom ipak sa njima

beskraj neba dosegnuti

i zemlju njihovu

bar pogledom dotaknuti...

Rekli su mi,

(ma, svašta su mi rekli)

da svijet postoji samo onakav

kakvim ga oni vide

bez pogleda u moje srce,

u dubinu moje duše,

a ja sam i dalje vjerovala u sebe

makar se sve oko mene rušilo

i tamom me okruživalo...

Provukla sam se nekako ispod duge

spokojno dotičući tlo kristalno

koje sam sanjala

i o njemu čeznula..

Provukla sam se

a opet

želim natrag,

onima koji su me uvjeravali

i razuvjeravali

da od koraka bez smisla odustanem

i sanjati o bajci koja ne postoji

prestanem...