Moji stihovi ne teku više tako često kao prije, duboko se kriju negdje u metaforama sna, čekajući da se objasne i meni samoj pa da poteku kroz tu moju čudnu poeziju.
Svaku kap života, koju skupljam iz sekunde u sekundu, može zauzeti tamna sjena i odnijeti je od mene, čekajući da je zaboravim i okrenem se površnosti i odem od svoje duše.
Ponedjeljak, dan za još jedan udisaj kišnog jutra, dan kad neću vjerovati ljudima, dan kad ni podsvijest ne isprepliće te moje čudne stihove i ne šalje ih da, kao tamne ptice, prolete na obzorju mog plavog neba.
To je čin stvaranja između mene i duše, to je trenutak kad se plamen svijeće zaigra na povjetarcu, to je trenutak kad moji čudni stihovi čekaju baš onaj pravi trenutak, kako bi se objavili na plavom obzorju mog neba.
A negdje daleko, u bijeloj crkvi, jedna duša moli se za moju, noću zaziva sanjare, da se okupe oko moje sjene i stvara ples stihova, samo za mene rođenih, samo za mene odabranih.
Ispila sam jutros te čudne konsonante što su se kao mrtva straža dalekih sjećanja nadvili iznad moje duše i neću oplakivati nikoga, tko u bijeloj crkvi zaziva moje ime,ne znajući, da su sve to hladni trenuci kad nisam uz tebe.
Čekam opet pun Mjesec pa ću odšetati do mrtvog jezera pokopanih stihova, koji će se opet jednog jutra objaviti na plavom nebu moje duše i zauzeti svoje mjesto u bijeloj crkvi, gdje jedna duša moli samo za mene.
http://shadowofsoul.blog.hr/2012/05/1630794081/u-bijeloj-crkvi.html
bglavac
edin.kecanovic
