Dakle, istinska ljubav i "ti me moraš voljeti" su u kontradikciji. Ispravan stav bi bio: "Voljela bih da me voliš. Ti mi se činiš osobom s kojom bih htjela dijeliti moj život, kojoj bih htjela dati sve što jesam. Ako i ti taj, znam da trebaš doći meni slobodno i svojom voljom. Čak ako bi se dogodilo da vršim pritisak na tebe, ja to doista ne bih željela da to bude na taj način. Vjerujem da ću imati sve što mi treba. Ako to i ti ne želiš, ja te mogu pustiti da odeš i imam povjerenja da ću sresti osobu koja će cijeniti ono što joj ja mogu dati." To naravno vrijedi i za sve druge odnose: željeti određen posao, željeti prijatelje, željeti imati kupce za ono što prodajemo, one koji će željeti ono što mi pružamo, i one koji će nam dati ono što mi želimo.
Prisiljavanje drugih da nam nešto daju stvara još jače prisiljavanje, veću posesivnost, zahtijevnost, ljubomoru, zavist, dominaciju ili podređenost, veće siromaštvo. Suprotno, dobro poznavanje sebe znači razviti snagu, iskrenost i poštenje tako da ne moramo uzimati silom, ma kako suptilno to činili. Ironija je da ono što možete dobiti slobodno postaje nemoguće dobiti kad se iznuđuje. Ne otpuštati bi se moglo označiti metaforom "prosjaka koji krade", a otpuštanje

"bogatašem koji dijeli"

. Najjednostavnije rečeno, zgrčen stav grabljenja čini nas praznima, a otpuštanje je poštivanje "Budi volja Tvoja", čini nas sve ispunjenijima. Dakle stav: "Mora biti po mome" stvara siromaštvo i ako i dobijemo ono što smo iznudili, opet ćemo biti nezadovoljni, jer to nije ljubav. Otpuštati znači teški rad i pošteno sagledavanje naših iluzija, naših zahtijevanja, naših nepoštenja. Samo ljubav sama sebe oplođuje i čini nas istinski ispunjenima.