Blaženstvo je jedini kriterij koji dokazuje, stižete li bliže istini ili ne.

Što ste bliži istini, postajete sve više ispunjeni blaženstvom.

Što ste udaljeniji od istine, postajete sve jadniji.

Bijeda nije ništa drugo nego udaljenost od istine.

Blaženstvo je blizina, bliskost.

A kad postanete jedno s istinom, događa se ono krajnje blaženstvo koje vam ne može biti oduzeto jer je nestala sva udaljenost, sav razmak između vas i i stine je nestao.

Istina postaje kao središnja srž vašega bića, ali mi postojimo na periferiji.

Mi živimo u predvorju palače i posve smo zaboravili samu palaču.

Ukrasili smo naše malo predvorje i mislimo kako je ono sve na svijetu.

Mi smo prosjaci koji su se sami osudili na bijedu.

Priroda svakoga smatra vladarom, ona stvara samo kraljeve i kraljice, ali mi to nikad ne prihvaćamo. To se čini prelijepim da bude istinito.

Mi smo sretni u svojoj bijedi.

Bijeda nešto pruža, a to je ego.

Bijeda daje ego, a blaženstvo ga oduzima.

Mi volimo postojati iako smo bijedni.

Ne želimo nestati.

Kockamo se.

Čovjek treba nestati – samo tada

 je moguće blaženstvo i istina.