Od kako znam za sebe uvijek sam bila druželjubiva pričalica,koja se snalazila u svakom mogućem okruženju i sa raznim tipovima ljudi.
Uvijek sam imala temu za razgovor,spremna na šalu i smijeh.
No čak i kao mlađa sam imala neki samo meni znani svijet,u koji bih se često povlačila...
Bilo mi je dovoljno pojačati omiljenu pjesmu,sjesti na prozor moje sobe i tako bih provela cijeli dan,osjećajući se mnogo prijatnije nego u društvu ljudi.

Kako godine prolaze to moje uživanje u samovanju dolazi do izražaja.
Primjetila sam u sebi nelagodu čak i kada šetam kroz grad.Svaka osoba koja prođe kraj mene izazve kao napad panike u meni.Kao da mi smeta prolaznik kog čak ni ne znam.U momentima kad se susretnem tako sa nekim,nije važno ko to bio,ja poželim da sam sićušna da se stopim sa asfaltom kojim hodam i da me niko ne primjeti.
Šta se dešava sa mnom ni sma ne znam zaključiti.
Možda je i do genetike.Moj otac je uvijek bio tih čovjek,povučen,i uvijek mi je izgledao dovoljan sam sebi.Zanimajući se nekim od svojih hobija izgledao je tako sretan.Čitav svijet je bio u njegovim rukama.Dok je sjedeljke sa "prijateljima" očevidno "trpio".

Ja uživam u mojim prijateljima.Volim da dolaze da im idem,ali osjećam kako bih mogla i bez njih.Sama.Pa čak i tiha,ja,koja inače pričam kao pomahnitala.Mogla bih zaćutati i uvući se u svijet tišine,da nikada ne pustim više ni glasa .Čak i sada dok ovo pišem uživam u tišini.Samo poj ptica kvare mir oko mene.

Da i upravo sam shvatila da jedino ne bih mogla bez pisanja.

Čudakinja...