Ako ispravno gledamo, već je i to jedna određena disciplina.

Osnovno je pitanje da čovjek u sebi može biti posve prazan dok sluša, savršeno prazan dok gleda, isto tako prazan dok je s nečim u doticaju, može biti bez predrasuda za ili protiv, može biti neupleten, bez suptilnih sklonosti jer one razaraju istinu.

Budući da nema nikakvih sklonosti, dopušta istini da postoji, ne zahtijeva od nje da bude nešto drugo, već joj dopušta da bude što god ona jest.

To je strogi život religiozne osobe.

To je prava strogost: dopustiti istini da ode svojim putem ne ometajući je, ne manipulirajući je prema vlastitom vjerovanju.

Kad je istini dopušteno da bude ono što jest, gola i nova, u vama raste velika disciplina – poslušnost (obedience), veliki red.

Tada više niste kaotični.

Prvi put počnete se oblikovati kao jedno središte, nukleus, jer istina koja se spozna, odmah postaje vaša istina.

A samo iskustvo te istine iznenadna je mutacija.

Revolucionarno je stanovište da se prava religija tiče svega.