Čovjek je oduvijek koristio simbole da bi vlastite težnje i spoznaje sačuvao od zaborava.

Simbol je bio i jest vezan uz različite aspekte ljudskog života: uz pojam harmonije, smrti, vječnosti, ljubavi, kreacije, besmrtnosti, itd. Zbog toga on ne predstavlja samo naslijeđenu kulturnu baštinu prošlosti, već i način izražavanja i komuniciranja čovjeka danas.

Koje su karakteristike simbola?

Prema formi, simbol može biti riječ, slika, situacija, ili bilo koja forma iz života prirode i čovjeka, univerzuma.

Prema sadržaju, simbol posjeduje više od izravnog značenja forme. Njime predočavamo pojmove koje ne možemo u potpunosti odrediti i shvatiti.

Simbol je, na neki način, šifra tajne koja u sebi skriva određenu istinu o čovjeku, prirodi, o zakonima postojanja. To su sadržaji koji poprimaju ulogu simbola, jer riječima ne možemo u potpunosti izraziti ni njihovo bogatstvo, ni dubinu, ni različite aspekte.

Pri susretu sa simbolom često se pitamo o njegovom značenju i neovisno o vlastitom iskustvu ili znanju, osjećamo važnost tog značenja.

Ono nas neshvatljivo dira, bez obzira pripada li simbol nekoj minuloj kulturi, umjetnosti, ili snu kojega smo upravo sanjali.

Tu se krije još jedna bitna karakteristika simbola: osim što posjeduje vlastitu sadržajnu vrijednost, također sadrži i različite nivoe značenja, s obzirom na osobu koja se s njime susreće. Zato je simbol vrsta maske, zaklona pojma.

To je veoma važno znati zbog čestog običaja da se simbolu pridaje fiksna jednoznačnost, uzimajući kao objašnjenje samo jedan od mnogih aspekata koje simbol posjeduje.

Takva površna tumačenja ne samo da osiromašuju sadržajno bogatstvo simbola, nego ga zapravo čine mrtvom formom u odnosu na različite promatrače.

Moderna psihologija smatra da su simboli sheme koje stavljaju u pokret čitavu psihu čovjeka. Naime, čovjek se susreće ne samo s mnogostrukim značenjima određene forme, već ih stavlja u određeni odnos s drugim pojavama i samim sobom.

Na taj način, on u psihu uvodi novi poredak mnogostrukih dimenzija. Prilikom doživljaja jednog aspekta simbola, u njemu se već nazire sljedeći, još neotkriveni aspekt koji ponovno zahtijeva čovjekovu nutarnju aktivnost.

Tako se s pravom može reći da je simbol čuvar tajne iza koje se skriva još jedna, zatim još jedna i tako dalje, u beskraj...

Govoreći o mandali i labirintu kao o simbolima, pristupamo im kao kompleksnim sadržajima iz kojih ćemo naglasiti odnos: skriveno i vidljivo u čovjeku; psiha i djelovanje psihe na djelo, život čovjeka.

MANDALA

Za stare civilizacije man­dala je bila jedan od načina ostvarivanja veze čovjeka s prirodom i sa samim sobom.

"Ostvariti vezu" značilo je upoznati prirodne zakone koji istovremeno vladaju u čovjeku i u svijetu koji ga okružuje. Ostvariti vezu značilo je i upoz­nati sebe kao cjelovito biće, te vlastiti život uskladiti sa životom prirode kao cjeline.

Pojam "mandala" sadržavao je ideju harmonije unutar makrokozmosa - svemira i mikrokozmosa - čovjeka, harmonije koja se procesom življenja ostvaruje u čovjeku i u prirodi.

Forme mandale izražavale su viziju ove ideje i zato nikada u povijesti nisu konstruirane dvije iste mandale.

Riječ mandala znači krug ili "ono što okružuje", a njeno značenje sadrži i osnovne karakteristike forme: niz različitih simboličkih likova i prikaza koji su smješteni u formu kruga ili četverokuta oko središta.

Mandala kružnog oblika naziva se još i univerzalna man­dala. Prikazuje sliku koja se širi oko duhovnog centra svijeta. Izražava viziju zakona u makrokozmosu - svijetu.

Četverokut kao krajnji okvir mandale vezan je uz sliku čovjeka - mikrokozmosa. Takve mandale izražavaju strukturu jezgre ljudske duše i nazivaju se individualne mandale.

Središte je zajednička komponenta individualne i univerzalne mandale. Simbolizira počelo, apsolutnu zbilju koja daje inicijalni impuls života univerzumu i svim njegovim dijelovima, pa i čovjeku.

 

Središte je žarište, polazište kretanja svih procesa: od jednostrukog ka mnogostrukom, od unutrašnjeg ka vanjskom, od neočitovanog ka očitovanom. Svi ovi vidljivi i nevidljivi životni procesi vraćaju se ponovno svom izvorištu u traženju jedinstva.

Središte označava magnetsku točku čovjeka i svijeta; "sveti grad" - spoj težnje i ostvarenja evolucijskog puta.

Forme mandale, kroz povijest civilizacija, zadržavajući svoje osnovne komponente, sadržavale su i simbole karakteristične za pojedinu civilizaciju.

Danas možemo promatrati ovaj simbol konstruiran kroz specifične simboličke prikaze Indije, Kine, Tibeta, Južne i Srednje Amerike, kršćanstva, islama. Čitave kulture ogledale su se u različitim varijantama ovog simbola. Čak su i mnoge građevine i čitavi gradovi bili sagrađeni u formi mandale.

 

Konstruiranje mandale je za čovjeka nekad imalo svoju svrhu: usmjeravanje svijesti na duhovnu dimenziju u čovjeku i prirodi, te prepoznavanje i življenje vječnog zakona. Man­dala je zbog toga bila sredstvo harmoniziranja i jačanja nutarnjeg bića.

 

I za čovjeka danas, man­dale su zadržale svoj smisao. Radom C.G. Junga ispreplele su se drevna misao i suvremena znanost.

Proučavajući mandale koje su se javljale u crtežima i snovima njegovih pacijenata, C.G. Jung zaključuje da one izražavaju stanje u kojem se nalazi psiha, te da su istovremeno sredstvo komunikacije svjesnog i nesvjesnog, koje u promatraču budi vedrinu i osjećaj da život ima svoj red i smisao.

Koristeći se formama mandale u psihoterapiji, on ih promatra kao "instrumente uz čiju se pomoć u postojanje uvodi poredak". Zbog toga, kao definiciju mandale navodi stih iz Goetheovog Fausta: "...oblikovanje, preoblikovanje, vječnog smisla vječni razgovor."

 

Ana Jončić
Iz časopisa Nova Akropola broj 1