Zanimljivo je koliko je kratak životni put od djetinjstva do starosti.

Još više me brine brzina kojom djeca gube smisao za igru, a sve u zamjenu za sitne, jedva spomena vrijedne prednosti. Često me u slijepe ulice navede misao: zašto čovječanstvo napokon ne prizna djetinjstvo kao punoljetstvo? jer, volio bih vidjeti kako bi tada svjetske organizacije za zaštitu svega sigurnog našle svoju vrijednost?

Kome bi tada palo na um da ratuje, i protiv koga? Zašto svijet, primjerice ne bi uzeo gumicu i sve izbrisao i u igri odredio budućnost prema drugim koordinatama, birajući svoje savjetnike među najdjetinjastijom djecom? Oni s najvećom maštom bili bi na najuticajnijim mjestima.

Svi ostali prvo bi morali otići u školu za učenje mašte, s posebnim odjeljenjima:

-MAŠTA ZA NEBO

-MAŠTA ZA ZEMLJU

-MAŠTA ZA MORE.

Svijet kakv djeca mogu nacrtati ne bi se imao s čime usporediti, a to bi uzrokovalo potpun pad svih onih koji su glumili ozbiljnost i koji su nam, zapravo, od silne brige za svijet, još i rat izmislili. Kome on treba osim onima koji nemaju snage ni pokazati što misle, pa im podmeću mikrofone "da bi svijet čuo"...

(Siniša Glavašević)