Hodam poznatim starim ulicama, novim koracima, sa novim očima. Otkrivam nove mirise u zraku, nove zvijezde na nebu. Kuće, stabla, osvijetljeni prozori, novostvaraju se u otvorenosti mog pogleda. Sve je drugačije, sve je novo, kud god da se uputim. Selo, potok, moja klupa i polja od mraza svjetlucaju jutrom što me grli dok te u sebe upijam. I ljudi koje susrećem gledaju me drugačije. Kao da im je sve jasno, kao da znaju što mi je, kroz treperavo jutro mi šalju osmijehe. Ni u čemu više ne prepoznajem one dovršene godine i vremena odvojenosti od tebe.
Daleko od svih površnosti i nakon svih opiranja, upoznala sam zagrljaj tebe Ljubavi. Tako smo blizu. Jedno u drugo sliveni. Beskrajno nježno. Beskrajno dugo. Opasno možda za nekoga, nama ne. Saznanje da smo oduvijek briše sve granice. Svaki put kad me na trenutak pustiš iz svojih ruku prerano je. Pa me obuzme ona ista čežnja. S tobom i čežnju novootkrivam. Ti to znaš. I uzimaš me opet i opet u jednu malu vječnost.
I dok činim sve one obične prizemljene stvari, često zastanem, zatvorim oči i zaronim u tvoj sjaj... da ti uputim zahvalnost za sve nasmijane osjećaje koje mi poklanjaš...
Neobično mi je pisati o nama i usput promisliti da će tisuće onih koji ne znaju ni tko sam, čitati ovaj samo još jedan pokušaj da riječima ti kažem to što jedino ti možeš osjetiti.
Neka čitaju. I ja volim čitati o onima koji se vole. Ali ne dozvolim nikome da mi viri preko ramena dok sam intimna s riječima.
I ne dozvolim ni jednoj jedinoj neljubavnoj riječi da mi remeti mene ovakvu, novostvorenu od tebe.
bglavac
edin.kecanovic
