Hodala je sama pored rijeke kada je začula njen glas. Bilo je to čudesno pjevanje, istovremeno lijepo i jezivo. Ovdje sam, ja sam, smrt me zovu, tako me zovu... pjevala je opojno i slatko, upravo nestvarno. Da čovjek zastane i zanijemi samo da bi poslušao blagost njenog glasa. Takvu neopisivu blagost da joj postade toplo oko srca. Ni želja, ni straha, ni potreba. Samo radost.
Pitala se nije li to ipak ona teška vijest što se zalijepila na njena ramena. I sada se igra s njom. Nije li to saznanje koje nije bila spremna prihvatiti, da neće ostariti kako je zamišljala, saznanje koje se nije uklapalo u njenu viziju o trajanju života.
Slušala je taj glas koji je pjevajući pričao o sebi, smrti kraljici nad kraljicama, suputnici života kralja nad kraljevima, i svatko će bez iznimke u njen zagrljaj, sve mora proći kroz njene odaje...  Topao glas, koji je govorio ono što i njen liječnik prije dva dana riječima koje su joj se hladno urezale u grudi.
Sada čuje to isto u toplom glasu smrti i osjeća... Osjeća utjehu. I više od toga, olakšanje, rasterećenje.
Sad odjednom živo i znatiželjno, nastavi hodati dalje. Moram je vidjeti! Potrčala je prema ušću. I onda ju ugleda, djevojku koja je pjevala i plesala, skrivenu u zelenilu mladih stabala. Bila je prekrasna. Njena duga zlatna kosa lepršala je kroz maglenosrebrni zrak dok se vrtjela u krug elegantno i lako, nošena čistom, nenarušenom energijom života.
Djevojka -smrt ju pogleda i nasmiješi se primamljivo, nježno, ljubavno. I uputi se dalje zaplesana, ne prestajući pjevati. Ej, stani malo, ne odlazi... viknula je za njom.  Smrt zastade ne tren i reče; nisam zbog tebe ovdje draga... Kako ne, sigurna sam da me nešto dovelo ovamo samo da te susretnem. Znam, ljubljena moja, znam... Ali vjeruj mi ljubavi, ovaj moj ples nije namijenjen tebi. Još ne.
No, tada kao da se ipak predomislila videći čežnju i povjerenje u njenim očima. Uzela je njenu ispruženu ruku, obavila njene bokove, stisnula lice uz njene obraze, poljubila njene usne, podigla je i nosila prostranstvima. U trenu je nestalo sve i u tom istom trenu sve je bilo na dohvat ruke. Samo ništa više nije trebalo. Ni tijelo, ni ruke...
Onda ju je ponovo vratila na most iznad ušća. Dugo su stajale bez riječi, zagrljene.
I konačno, reče smrt; eto, sada moja draga, sada se opet sjećaš svega. Poznaješ me i ljubiš me kao što i ja ljubim tebe. U stanju si krenuti sa mnom puna radosti. Ali ne danas. Ne još. Jednom... U međuvremenu nauči voljeti život, jednakim intenzitetom kao što voliš mene. S povjerenjem i bez straha. Sada znaš... Pleši u zagrljaju života...
I onda se udaljila, tako magično, nestala kako je i došla, prebrzo da bi se mogla upratiti ljudskim očima.
Tek tamo negdje u daljini i kroz maglu, mogla je razaznati njenu siluetu.
Stajala je još dugo razmišljajući što se to upravo dogodilo. Onda se uputila natrag, uzvodno, beskrajno potresena i beskrajno sretna.