Buntovna svijeća [ 21.12.2011 ] Pripremio: fra Ljudevit Maračić Svijeću koja se ne da zapaliti. Sve su uredno gorjele na adventskom vijencu, opirala se samo jedna. Bila je stvarno lijepa, velika, ukusno ukrašena zlatnim nitima. Uporno se protivila: 'Ne, i ne! Ne želim gorjeti. Kad nas zapale, brzo sagorijevamo. Ja želim ostati kakva jesam: lijepa, uspravna i nadasve čitava!' - Ali, ako ne izgoriš, to ti je kao da nisi ni živjela!', pokuša je uvjeriti susjedna svijeća, napola već dogorjela. - Baš kada izgaraš, ti si ono što jesi. I potpuno sretna! - Ne, i ne. Hvala na riječima. Život ne čine riječi. Ne želim nestati. - 'A ne znaš li da samo onaj koji sebe daje može izmijeniti svijet? Makar se pritom sam mijenjao', pridometne obližnja svijeća koja je slušala ovaj razgovor. - Ako dopustiš samoći, tami i mrazu da zavladaju, zahvatit će brzo sav svijet. - Želiš time reći da mi služimo za suzbijanje zime, mraka i samoće? - 'Baš tako', zaključi posljednji sugovornik čiji se vosak gotovo već rastopio. - Trošimo se i gubimo ljepotu i boju, ali ostajemo korisne i dobre. Pravi kavaliri svjetla. - 'Ali mi nestajemo i gubimo oblik', pokušavala se opirati velika svijeća, svjesna pomalo da joj prigovor neuvjerljivo zvuči. Na kraju ipak popusti i dade se upaliti. Svijetlila je cijelu noć i svoje srce pretvorila u lijepo svjetlo, kao da se sama opirala tami i zimi svijeta. Malo-pomalo svijeća ipak dogori, ali se njezin sjaj dugo i dugo odražavao na očima i u srcima ljudi kojima je služila. Libanonski pjesnik Halil Džubran, pjevajući o darivanju, razmišlja: 'lma ih koji imaju malo i sve daju. To su vjernici života i darežljivosti života, i njihova škrinja nikada nije prazna. Ima ih koji daju s radošću, i ta je radost njima nagrada. Ima ih koji daju s boli, i ta je bol njihovo krštenje. Ima ih koji daju ne upoznavši boli davanja, niti traže radosti. Rukama takvih govori Bog, i na njihove se oči Bog smiješi našoj zemlji.'