Dugo sam se opirala crno-bijelom svijetu, tražeći od sunca da mi podari nijanse.. Jer, boje su mostovi, boje su stepenice, ljestve ka konačnici gdje duga prebiva..

I taman se sunce smilovalo i pojavilo iza oblaka, kad sam shvatila,

da mi crno bijeli svijet može svojom neobojanošću pokazati više nego tisuću boja..

Boje su iluzije, stvorene našim okom, i postoje dok oči postoje, a poslije svega, kad uronimo u novi svijet, shvaćamo da se tek onda možemo ako želimo, vratiti natrag, i upotrijebiti kist i paletu..

Šta se bez boja može vidjeti?

Svaki osjećaj,

svaka istina ili neistina...

Zarobljena ili oslobođena nada,

koja nam preostaje nakon neispunjene želje...

usamljenost, zgurana u kut, smještena tamo

vlastitim zgušnjavanjem radosti

u šaku bola...

Sigurnost, da  u svakoj vrevi ljudskih gluposti, opterećenih okvirima obzira, uvijek nalazimo svoj put ako slijedimo svoje srce..

I na kraju, dvije tako divne riječi, kojima ne treba boja..

Ljubav...

I mir...

Tisuću puta ponovljeno, ali ovaj puta,

bez nijansi proživljeno...