„Bojim se da bi moglo otići predaleko, zapravo već je krenulo u nedozvoljenom pravcu“, govorio je ubrzano i s očima crvenim od neprospavane noći. Žurio je. Bila je to žurba čovjeka koji želi pobjeći, smjesta nestati iz neugodne situacije, žurba koja je iritirala prostor između njih, uznemiravala zrak koji su udisali u tom trenutku. Ta njegova rečenica, odzvanjala je poput udarca u njenom trbuhu. Rečenica koja je značila kraj. Značila je da je ovaj put bila sasvim sama. Sama i jedina koja je bila spremna ići dalje i do tkozna dokle, do kraja. Bez drame i dramatičnosti, mislila je. Bez žaljenja. Bez pretpostavki kako bi bilo da je bilo drugačije. Sada je kraj susretima po skrivenim dvorištima ovoga svijeta, kraj svih onih priča o ljubavi koje na koncu nalikuju na bajku, ili na splačinu, kako kome i kako kad, kraj svih razgovora po skrivenim mjestima gdje je i šapat bio preglasan, gdje se gotovo i sama misao mogla čuti...
“Nisam smio dozvoliti, nisam smio... prvenstveno zbog tebe, a nisam znao kako da te poštedim, da te samo volim i pri tome isključim svaku mogućnost da ti ikada nanesem bol”, nastavio je ne skidajući pogled s njenih očiju natopljenih strahom. “Ne gledaj me tako, vidi, mlada si, premlada, tek sad ćeš početi živjeti, tek od sada...”
Prvo nije bila u stanju ništa reći. Gutala je. Početi živjeti? Htjela je umrijeti na licu mjesta. I nikada više ne započinjati ništa. Kakav život. Ništa.
„Ni sanjati nisam mogla da će me tvoj pogled ikada zaboljeti, ni sanjati nisam mogla da će me raniti poput bodeža, da može biti tako oštar i hladan, ni sanjati nisam mogla“, rekla je suho, tiho, pokušavajući sakriti svoje drhtave ruke i umiriti klecava koljena.
Uzdahnuo je. Da mu je bilo tko drugi tako nešto rekao, shvatio bi to kao glumu i pretjerivanje, odmahnuo bi rukom i otišao. No, kod nje to nije mogao. Znao je, u tome je bila sva tajna njene neodoljivosti, ona je govorila uvijek onako kako je osjećala. Na njoj, ni u njoj nije bilo ništa lažno, ništa pretjerano, ništa izmišljeno. Jednostavno, to je bila ona. Osjećati, osjećati, tako i toliko da se sve pretvori u osjećaj, zapali u riječi, rasplamsa u dodiru, sagori u šutnji, pretvarajući se u nešto što nikad ne može nestati, nego nastavlja postojati tamo negdje čekajući svoj blistavi trenutak. I zaboravio je da je o tome išta znao ikada prije susreta s njom.
„Tina... Tina“, rekao je i nasmijao se. „Ne budi tako velika, tako odrasla, tako ozbiljna Tina...“ Nasmijala se, iscrpljeno ali s tragom ponosa što je njenom nježnom licu davalo crtu neke krutosti koju do tada nije vidio, za njega upravo nepodnošljivo izobličenje. Pobjeći. Ništa drugo, nego pobjeći od te duše koja je upravo sagorijevala u samoj sebi.
„Da, Marino, dobro je, sve je u redu... Idi, ne brini za mene. Samo, prije nego odeš, molim te, odgovori mi na jedno pitanje. Odavno sam te to htjela pitati, čuvala sam to za kasnije, misleći da ima vremena. Sada kad znam da je naše vrijeme dovršeno, molim te da mi odgovoriš, da li sam ti ikada ičim stavila do znanja da te želim zarobiti samo za sebe, dala povoda da mi uopće priđeš drugačije nego drugim studentima, da li sam ikada zavodila te, makar nesvjesno. Možeš li mi odgovoriti, kako ti to vidiš, ne kao profesor o zabranjenom odnosu sa studenticom, već kao muškarac o odnosu sa ženom.“
Ponovo se nasmiješio. „To je posljednje pitanje na koje želiš odgovor. Posljednje pitanje?“
Marinovo lice postade opušteno, njegov pogled slobodan. Da, to je ono što će mu nedostajati u svakodnevici , u rutinskoj harmoniji života sa majkom njegove djece. Susreti i razgovori s Tinom koji su bili drugačiji, njena pitanja koja su bila rijetka i nesvakodnevna, njeni odgovori kojima su i znanstvene teorije postajale upitne, čak i šutnja s njom je bila drugačija, drugačija od svega i ništa se nije moglo usporediti s njom osim možda onog osjećaja koji je osvijestio u sebi tek zahvaljujući njoj. Bio je oduševljen njenom snagom, slobodom koju je zračila i istovremenim predavanjem koje ne traži ništa za uzvrat, koje ni ne prima ništa što nije ono što ona ne zove – ljubav.
“Ne, nisi nikada. Da li me upravo to privuklo, ili će za mene uvijek ostati tajna što me zapravo privuklo tebi, ne znam. Možda ti znaš... Jer nisi bila nimalo iznenađena.”
“Hvala ti. To je dovoljno. Marino, da li je to doista kraj za nas?”, upitala je tiho.
“Da i ne, Tina, jer vidimo se sutra u predavaonici.”
Uzdahnula je i uputila mu osmijeh, drugačiji od svih dosadašnjih, osmijeh koji je u njemu izazvao neobjašnjivu zabrinutost. Uzela je njegovu ruku, naslonila je na svoje lice i poljubila je. Ostao je gledati za njom kako trči ne osvrćući se.
Te noći Marino se probudio u suzama i više nije mogao zaspati do jutra. Sanjao je Tinu kako mu prilazi potpuno gola, i pruža mu čašu punu krvi. Probao je gutljaj. Ruke su mu bile drhtave , skliska čaša se omaknu i razbi se, a Tinina krv se razlijevala pred njegovim nogama po kamenom tlu.
Slijedećeg jutra Tina se nije pojavila na predavanju.
bglavac
edin.kecanovic
