Dugo sam razmišljala, da li da sa vama podijelim taj, za mene vrlo značajan dan, ne samo zbog darova za djecu i punih čizmica.. Današnji dan bi trebao biti dan dječje radosti, i on to i jeste, ali za mene- još jedna tema za duboku, duboku meditaciju..

Na današnji dan, 1991, na jedanaestom katu nebodera, u hodniku zgrade, gdje smo ja i Darko (moj suprug) iznijeli krevet, jer, radi granatiranja nismo smjeli spavati u stanu, počeli su moji trudovi, jer, trebao je moj sin Juraj, doći na svijet.. U zgradi niti jedne žene, niti jednog djeteta..Ni suze moga Darka (tada sam ga prvi puta u životu vidjela da plače) nisu me mogle otjerati iz Osijeka.. Nije to bilo junaštvo..Samo ljubav, i želja da vidi svoje dijete koje je toliko čekao..Ja iz zgrade skoro nisam izlazila, dok je on svaki puta uredno odlazio na posao..Nisam znala hoće li se vratiti ili neće..Kad bi izašao, brojala sam koliko bi granata udarilo, i da li je koja blizu..Kad bi me nazvao sa posla, odahnula bih..

Uredno sam pisala svoj ratni dnevnik, i pričala sa mojim sinom, dok je još siguran bio u meni.. Nekoliko puta su mi te malene kolumne izašle u našim ratnim novinama..

ne pišem ovo, radi vraćanja na ratna zbivanja, pišem ovo, radi besmislenosti svega toga, što se moralo događati..

Kad su me uhvatili trudovi, Darko je uspaničen nazvao Hitnu pomoć, no, sva kola su bila na terenu..Onda je pozvao jedan sos broj, i došao je vrlo brzo jedan privatni automobil, kojega je vozio jedan simpatični debeljuškasti vojnik..Dok sam se oblačila,  Darko mi reče da se vojnik uspaničio kad mu je rekao da rađam..Ostavio je jaknu u autu i pobjegao glavom bez obzira.. U svoj toj jurnjavi (jer je u tim trenucima bio mir) ja sam se počela smijati..

Darko je bio smrtno ozbiljan..I uspio dozvati drugog vojnika koji nas je odveo..Taman kad sam ušla u hol bolnice, počelo se pucati opet..

Sjećam se da sam prije nego su me trudovi uhvatili, gledala na televiziji bombardiranje Dubrovnika, i plakala..

Pitala sam se, koliko duše moraju nisko pasti, ili se ne pomaći s mjesta u svom razvoju, da mogu to činiti?

I tako, u bolnici su ustanovili da to nisu pravi trudovi. (Juraj se rodio 10.12.1991)

Dok sam bila u rađaoni, uredno sam čekala dolazak mog sina..Ispraćala disanjem trudove, koji u početku nisu bili jaki, i molila sestru da mi donese moju dobru staru Bibliju, koju sam ponijela sa sobom..

I poželim otvoriti nešto za moga Juraja..

"Kao ljiljan, on će cvasti, pustit će korijen poput jablana, nadaleko pružat će izdanke. Ljepota će mu biti kao u masline, miris poput libanonskog..(Hošea-14:6-7)

Sve mi je bilo dozvoljeno..Čak su mi donijeli i drage ratne novine. Kad je doktor ušao u rađaonu, samo se nasmijao i rekao: "Dakle ovo nisam vidio. Na stolu u rađaoni ona čita novine..."

Zašto sam stavila ovu sliku ovdje? Žena vojnika, vlasnika ovog famoznog crvenog fiće, koji je žrtvovan u ime besmisla rata, baš je rodila u isto vrijeme kad i ja..

Dugo smo do u noć razgovarale o našim sinovima, jer je i ona rodila sina Branimira, dok je mnoštvo cvrčaka koji su se sakrili u podrum bolnice, sviralo najljepšu uspavanku našim bebama..

Prepisujem vam dio moga ratnog dnevnika, i molim vas, da mi ne zamjerite, što sam danas malo ozbiljnija iako je dragi sveti Niko došao da razveseli malene..Danas razmišljam, listam stranice sjećanja, i od srca želim da se nikada više takvi tužni događaji ne ponove..

Da svi blagdani proteku bez tuge i suza..

"Još si tu, u meni sine, (sad imaš osam mjeseci) i na neki način si siguran. Ali da li?

Jučer smo mogli tako lako poginuti, jer, RAT je. Strašni, odvratni, zastrašujući rat, u kojem su prisiljeni sudjelovati i oni, kojima on nije bio ni u mislima, ni u primislima, oni, kojima je LJUBAV prema ljudima na prvom mjestu, a sada se moraju stavljati na probu: kako voljeti one koji bjesomučno šalju granate, ne birajući ciljeve, ne obazirući se na ljudske tekovine duha, na povijesne i religiozne svetinje.. Vukovara više nema. U ruševinama žive još poneki hrabri i prkosni ljudi. Umiru od boleština i gladi, ali njihov duh živi.

Pomalo se plašim da to i nas čeka, ali sine moj, već sad te učim da izdržiš. Za neka bolja vremena, jer ni jedan rat ne traje vječno. Tvoj tata sada spava. Jutro je. Vrlo rano, 6 i 15, mogla bih još spavati, ali ja ne mogu. Čeka nas težak dan. Trebam pripremiti jelo za podrum, jer je pitanje, da li ću ga kasnije u kuhinji moći pripremiti. U ovom ogromnom trosobnom komfornom tetinom stanu,prisiljeni smo spavati u hodniku, jer je koliko toliko siguran.

Plašim se tatinog odlaska na posao.  Uvijek mi se srce stegne kad me napusti i siđe na ulicu, ali vjerujem, vjerujem da će sve proći.. I da ću ostati unatoč svemu zaljubljenik u ljudsku dobrotu.."

(2.11.1991. subota)