…Sa skoro istim intenzitetom i realnošću, mada u trajanju od svega nekoliko sati, ponovo sam imao priliku proživjeti jednu od „novih uloga ja jesam“.
Cijeli taj doživljaj možda i ne bi bio toliko drastičan da se nije radilo o potpunoj promjeni uloga.
Koliko god je moj um dobro poznavao i uvažavao pravilo „da se svaka realnost izražava u samo njoj pripadajućim zakonitostima i njihovim očitovanjima“, ipak nije bio pripremljen za šok koji ga je na dosegnutoj razini čekao.
Premda su me ranija iskustva s odrađenih putovanja pripremila na samo jednu od dvije moguće uloge, činjenica da se jedna od njih uistinu dogodila, ali na neočekivan način i s neočekivanim sadržajima, bila je posve dovoljna za nastanak mučnog osjećaja nelagode u želucu i starih, poznatih vibracija straha.
U doslovce svim prethodnim iskustvima um je imao mogućnost na novootkrivenoj razini pojaviti se ili u ulozi neumiješanog promatrača ili kao neposredni sudionik.
Međutim, podatak da se u konkretnom slučaju pojavio u ulozi sudionika još uvijek nije značilo da mu je to i pomoglo.
Naime, sadašnji um, koji je cijeli događaj tajanstvenim informacijskim koridorima primio kao vlastiti doživljaj, ponuđenu sliku nije bio voljan prihvatiti.
Sva njegova prethodna iskustva i cjelina njegove strukture, uspostavljena i izrasla na istoj razvojnoj humanoidnoj vertikali, jednostavno nije mogla prihvatiti sebe u ponuđenoj ulozi reptoida!?
Činjenica da se sve okolno činilo nestvarno i fantazmagorično, pa i subjektivni osjećaj događanja, možda smještenog negdje tisućama godina u budućnost, nije mi ni najmanje pomogla.
Moj sadašnji um sastavljen i od stereotipa, koliko god da je u svojim korijenima možda čuvao prasjećanja u obliku atavizama, i zbog njih – kao i ostali članovi ljudskoga roda – zmije i zmajeve na razini instinkta doživljavao kao prijetnju vlastitoj egzistenciji, nije mogao prihvatiti ulogu u kojoj je on sam postao predatorom, a druga humanoidna bića njegovim plijenom!?
Trebalo je da prođu sati i sati, pa da taj dotad i nakon toga jedinstveni doživljaj, umjesto apriornog odbacivanja, barem prihvati na razini teoretskih mogućnosti.
A i do njih je, očigledno, došlo iz uvijek prisutnog samoobrambenog refleksa, racionalno objašnjenog kroz potrebu upoznavanja neprijatelja da bi se od njega efikasnije štitilo….
bglavac
edin.kecanovic
