1.


Opustjelom ulicom provejava snijeg. Kao
sablasti pahulje plešu prostorom na zagubljenom dijelu neba. Zašto
gledam ravnodušno bijeli tango? Zašto ne znam sanjati ona predgrađa,
mjesta vječitog čekanja, gdje pišu se najduža i najljepša zimska pisma?
Čini se da je čovjek nadživljen. Ništa ljudsko u njemu više nema
smisla. Tek, sa postiđenom sjetom, pomislim na neposluh naših duša.
Smijale su se baš ovim lekcijama po kojim nam se danas životi
odmotavaju. Učili su nas mali ljudi tajnama velikog življenja. Mi nismo
htjeli naučiti nista. Udisali smo život kao planinski vjetar s jeseni.
Vjerovali samo svojim čulima. Sada, sjedimo u istoj zimi, na njena dva
nespojiva kraja. Nestajemo neumitno sa životima od svih onih naučenih
lekcija koje nismo ni slušali. Mrznemo skupa sa svim razgolićenim
tajnama postojanja i teškim zaboravom na nekad davno udahnut okus
života. S vremena na vrijeme osmjelim se odgegati za svojim mislima.
Misli imaju čudne skrivene staze i prate tragove do svih onih mjesta
kojih više nema i koja , možda, nikada nisu ni bila stvarna. Mjesta su
popločana našim htijenjima. Stjecišta izgubljenih duša, gdje se svi
vraćamo i nikada ponovo ne sretnemo. Tužna prostanstva našeg
mimoilaženja. Ipak, odstojim na tom nejasnom prostoru. Sam. Pokušavam
raspoznati sebe i u sebi sve one nekadašnje male nemire podijeljene s
vama. Ničega preoznatljivog. Ničega više nema na mutnoj površini
svijesti. Potom, umoran, prateći svoje pognute misli dogegam se natrag,
na jedno drugo mjesto. Skrovito stanište za moj novi, naučeni života.
Opipam ga. Stvaran je. Znam to, jer ga ne osjećam baš ničim.
Mirisom
mastila udahnem nestale dane. Sav postanem mastilo zimskog pisma koje
će, možda, naći vaše nepoznate adrese i otići bijelim usjecima duž
utihle ulice.

2.


Po zidovima promiču sjenke nekog starog
Godoardovog filma. Skriven medju njih djetinjasto pokušavam pobjeći i
od same pomisli na sebe. Suluda pomisao i sulud bijeg u prozebloj sobi
za igru sjenki. U susjedstvu neko sluša Rahmanjinova. Sonata. Zašto mi
je prva pomisao da je u sobi do moje neko ko je srećan? Ti zvuci kao da
kidaju život. Bole. U boli te bar malo ima.
Sa prozora zgrade
preko puta vidim oči djeteta. Oči koje stare. Pogled će mu se zamrznuti
za okno i ostati u malom staklenom kvadratu života. U mom životu, preko
puta, dogorijeva cigareta. Dim, sjenke, prsti maestra i trag mastila na
zimskom pismu. Posljednje izgubljene pahulje sa klavirskim zvucima
bijesno se razbijaju o staklena okna na nepomičnim liku djeteta.
Nestaju. Bazdi noć u truplima ugašenih cigareta.
Sve se stišaje.
Sjenke pospale po polutamnim kutovima sobe. Akordi isakapali niz zidove
i kao živi, koračajući oko mene, umorno pospali. Nebo se sklupčilo u
svoje sivilo. Dječaka, s očima koje stare, u polumraku pustoši više ne
mogu vidjeti. Umorni, beskrvni i stvarni život gluho kunja u svojoj
dosadi. U mraku traju još jedino modre riječi zimskog pisma.

3.


Noćas se sjećam da smo bili ljudi. Nekad.
Smijem se toga bar pokušati sjećati. Bez milosti za sebe i vas. Bez
bojazni da ću utonuti u neizbježnost patetike i smiješni sentiment
samotnjaka. A bili smo. I imali lica. Ne mogu ih se više sjetiti. Znam
da su bila drugačija od ovih kojih nosimo. Mogli smo ih gledati kao da
gledamo u nešto najljepše ikad stvoreno. Mogli smo im se smiješiti u
ogledalima. Znali smo ih prepoznavati i čekati. Sve smo znali, ali ih
nismo znali sačuvati. Lutaju sada rasuta posvuda. Tuđa,
neprepoznatljiva i nikome draga naša lica.
Imali smo imena. Ne
pamtim ih više. Znam da su bila raznolika i melodična. I živjela su
samo kao imena. Obična imena. Izgovarali smo ih onako kako se
izgovorila prva sveta Riječ. Imena su nam počela umirati. Postala su
ružni znaci naših prepoznavanja u različitosti. Imali smo riječi. Kada
nismo znali njihova značenja pretvarali smo ih u melodije. Onda smo ih
osluškivali kao pjesmu svemira i savršeno ih razumjeli. Gospode, koliko
je u njima bilo blagoslova ljubavi i mirisa vječnosti! Potom, došla je
šutnja. Kao podlac. U prezrenju tuđih sami smo onijemili i pobacali
samoživim rukama sve te darove riječi. Danas nam ni vlastite riječi
podjednako ne znače ništa koliko i tuđe. Imali smo moć da stanujemo u
snovima. Siromašni podstanari u savršenoj raskoši. Plaćali smo
stanarinu vjerom u uzvišeno pozvanje svojih lica. Vjerom u riječi i
imena. Vjerom u vječnost svih nas. Vjerom u malu nebesku tačku
svjetlosti, gdje su se dodirivali svi naši, kao more ustalasani životi.
Noćas,
kada ne postoji niti djelić nas, niti išta za što bi mogli reći da je
naše, ja ću biti vaše i moje davno lice. Ime koje ste voljeli. Riječ
što je dostojanstveno živjela na usnama. Biću mali, smiješni podstanar
nestalog života, ili tek samo obris slova jednog zimskog pisma.

4.

Tiho je. Kao onda kada nam je postalo
tjeskobno, kada smo izašli gordi i uvjereni da su putevi bezbrojni a
mogućnosti beskrajne. Vrata su se zatvorila. Iza njih ostali su da
samuju snovi o nama, o čovjeku. Otišli smo različitim cestama,
vjerujući u ispravnost svojih odabranih mogućnosti. Imali smo zakon
nužnog za opravdanje. Nismo u njega vjerovali, ali smo ga imali.
Vjerovali smo, a krili jedni od drugih, da tamo, iz naše podstanarske
sobe, nismo ponijeli najvredniji dio sebe. Sada više i ne lutamo. I ne
tražimo nove ceste. Ni svoja lica, ni svoja imena, ni svoje
podstanarske snove, ni planetom razbacane riječi. Dovoljno smo daleko
da se ne moramo plašiti bliskosti i susreta. Dovoljno nam je hladno da
bi ikada poželjeli toplinu drugih. Možda ćeš se upitati ko sam ja, u
stvari, ne pokušavajući ni da me se sjetiš. Možda ćeš se nasmijati
patetičnom i smiješnom samotnjaku sa drugog kraja zime. Možda, čak,
nećeš ni povjerovati da se uopšte više igdje i pišu zimska
pisma. Ipak, dobro znam da pamtiš zimske vatre. Lica su nam bila
obsjana i sjenke plamena na njima činila ih istim. U pucketanju te
vatre, u koju se i kosmom ljubopitljivo zagledao, naša imena su
postojala jedno uzvišeno ime. To ime mi smo mijenjali za zaborav. Njega
više nema i nikoga se ne može sjetiti. I prije nego se zagasi vatra u
tvojoj svijesti, u posljednjim umirućim plamičcima vidjet ćeš naše, od
snijega mokre ruke, i osjetiti , bar na tren, svu uspavanu magiju
jednog upokojenog života. Ne znam što ćeš osjećati. Ne znam ni kako
ćeš preći svo to vrijeme do ulica u predgrađu. Ne znam ni da li ćeš i
ti poželjeti napisati jedno zimsko pismo. Jedino znam da ja ne smijem
prestati čekati. Ne smijem prestati vjerovati da zimska pisma još
postoje i putuju.
Jovica Letić