Odigraj "Tarot DA/NE"

Kalendar događanja

Član biby

Upisao:

biby

OBJAVLJENO:

PROČITANO

409

PUTA

OD 14.01.2018.

Dobrovoljno

Dobrovoljno
(priča o Sabrini)

Kad sam je prvi put vidjela, prva pomisao, prva asocijacija mi je bila: „Dijete!“  Tada još nisam znala zašto.


Nakon nekoliko prvih pregleda u onkolo
š
koj ambulanti, Sabrina je postala glavna tema za naklapanja napamet...

„Kako netko mo
že biti tako nasmijan, tako naivan, toliko nesvjestan svoje situacije... da, mlada je, ali zar je moguće da je toliko neupućena u to što znači jedna takva dijagnoza... i  da nema pojma kako se okrutna oštrica smrti nadvila nad njenim mladim životom... ona ne kapira... glupa je... četvrti mjesec trudnoće... pa, otac djeteta koji je jedino znao pobjeći od odgovovornosti... bojao se postati otac djetetu koje najvjerojatnije neće ni preživjeti... a ni mama...  koji idiot...  zašto nije abortirala kada su joj to savjetovali u drugoj bolnici dok nije bilo kasno... i zašto je došla k nama tek sada... kako raste plod, tako raste i tumor, munjevitom brzinom...ni s terapijom se ne može započeti...  a pored svega, opet, kako netko može djelovati tako bezbrižno, tako djetinjasto... u takvoj jednoj groznoj, upravo stravičnoj situaciji...“

Sabrina se nije ni osjećala bolesno, možda malo umornije nego inače, povremene mučnine, gubitak na težini usprkos trudnoći, noćno znojenje. To je bilo sve. Njena stvarnost bila je trudnoća, prirodno stanje žene, radovala se i isprva nije htjela povjerovati u slučajno otkrivenu dijagnozu...  Onda je jednom ipak shvatila, osjetila da pored prirodne trudnoće, postoji i nešto neprirodno u njoj...

„Pomozite mi, profesore, sada ne mogu primiti nikakvu terapiju, želim roditi to dijete živo i zdravo! To je jedino što znam.“

Profesor noćima nije mogao spavati, bez obzira što više nije bilo mjesta za bilo kakve moralne dileme jer bilo je prekasno da bi joj savjetovao abortus. Jer tako se to radi, u takvim slučajevima.

Sačekalo se osam tjedana da se carskim rezom izvadi jako sitna, ali zdrava i prekrasna djevojčica, koja je izgledala poput malene lutkice, malena, ali savršena... Malecku u inkubator, a mamu na onkologiju... Takva je bila odluka.

Kasnije je Sabrina, sva ponosna, još sretnija i nasmijanija nego prije, donosila svoju malu mrvicu sa sobom u ambulantu, ponekad  ju ostavljala kod mene u uredu da bi obavila neke preglede... Nakon toga bi sjedila još neko vrijeme sa mnom i pričala, pričala...

Govorila je o sebi, o majci koja je jedne noći izašla s ljubavnikom, a nju ostavila samu u kupaonici kad nije imala ni godinu dana. Mama je pustila vodu da pomalo kaplje, tup, tup, tup... misleći da ju to smiruje i da će spavati, a ona je vrištala... O susjedima koji su pozvali policiju kada su čuli Sabrinin plač, o baki i djedu koji su je odgojii, pa opet o majci s kojom nikad više nije uspostavila nikakav kontakt. Pa o ocu kojeg nikad nije upoznala, i o ocu njenog djeteta koji se uplašio i pobjegao...

Za razliku od većine drugih pacijenata, Sabrina nikad nije postavljala pitanja o dijagnozi, o terapiji, o medikamentima...

„Zašto te stalno gnjave telefonom? ”, pitala me „Ne daju ti mira!“
“Ne gnjave me, zovu me jer misle da im mogu pomoći. Osim toga, oni ne mogu znati da upravo razgovaram s tobom, inače ne bi gnjavili”, smijala sam se.
“Znači, nitko te ne zove da te čuje tek onako, da te pita kako si, da malo brblja s tobom, ovako neobavezno kao ja?”
„Ima i takvih, ali rijetko. Uglavnom, na ovaj broj me nitko ne naziva samo iz zabave.“
„Uh, da sam na tvom mjestu, mislim da bih poludila i taj telefon bacila kroz prozor.“
„Vidiš, kod mene je sve dobrovoljno.
Volim svoj posao i tu sam jer sam tako odabrala.“
“Ti si kao i ja, Lidi... Kod mene je isto sve dobrovoljno!
Sve ono što sam ti ispričala o sebi, sve to je bilo dobrovoljno...“
“Znam, draga, znam...”, osjetila sam da i ona tako misli, iako su mi u tom trenutku prozujala sva okrivljavanja koja je nabrojala dva mjeseca ranije, kad je samo meni povjerila te trenutke krize kada su svi bili krivi za njenu bolest, i u njenoj priči, svi su se izredali...
“Ne mislim samo da sam ti sve dobrovoljno ispričala, nego ti želim reći da sve što mi se dogodilo, da sam to dobrovoljno odabrala... Čak i bolest... Samo nisam to uvijek znala. I to je ono što me bolilo, jer u duši sam zapravo uvijek nekako znala da nitko nije kriv. A pazi sada... Vesela sam jer se osjećam dobro. Uopće se ne osjećam bolesno. Nećeš mi vjerovati, ali sretna sam...”
“Vjerujem ti, a to se i vidi, blistaš...”

Predprošle subote, Sabrina me čekala pred vratima mog ureda....
“Stigla si, napokon!”
“Sabrina, danas je subota, zapravo nisam ni trebala doći raditi. A vidjela sam da si jučer primljena na odjel, svakako bih te posjetila. ”
“Znala da ćeš se pojaviti danas ovdje. Osjećala sam to.“, smijala se iako je već bila dosta slaba, blijeda i jedva je stajala na nogama.
„Želiš da odemo negdje, da zovem nekoga, da ti donesem nešto?“
„Ne, nego nešto sasvim drugo ovaj put...
Molim te, dopusti da ti pročitam i reci mi da li je dobro, jesam li dobro napisala...“
„Pismo? Za malecku? Ali... To je za nju, ne za mene.“, pokušavam izbjeći, okrećem glavu da sakrijem suze.
„Ništa ali! Rekle smo da je sve dobrovoljno! Zar nisi dobrovoljno ovdje, dobrovoljno svjesna da mi je ostalo još  malo dana i dobrovoljno si došla da mi pomogneš. Dobrovoljno si me zatekla ovdje iako nisi znala da ću te dobrovoljno čekati... Možda je ovo moja zadnja prilika. Dobrovoljna prilika. Možeš dobrovoljno pobjeći, ali ja dobrovoljno osjećam da nećeš, nego ćeš dobrovoljno ostati i pomoći mi...“
„Ma, jesi sigurna...“, nasmiješila sam se.
„Nisam, samo znam razlikovati ovaj osjećaj od onoga meni dobro poznatog kada su me svi ostavljali, a otkako znam za sebe, poznajem taj osjećaj, ono vrištanje u meni... A sada, nekako je drugačije... Neki mir.“

Pročitala mi je pismo.
Sjedile smo još neko vrijeme bez riječi dok Sabrini nije zazvonio mobitel. Baka, da upita što joj treba donijeti, osim djeteta.

„Hoćeš me otpratiti na odjel?“, upitala me.
„Naravno. Kako želiš...“
„Htjela sam ti se danas zahvaliti za sve, i dobrovoljno se pozdraviti s tobom“, rekla je držeći me za ruku dok smo čekale lift „ali čini mi se da imam još desetak dobrovoljnih dana“, dodala je s osmijehom, sa nekim neobjašnjivim mirom u glasu i sa sigurnošću da je sve baš sve dobrovoljno, upravo tako kako smo cijelo vrijeme i govorile.

"Još nekih desetak dana..." Tako je rekla Sabrina.
Tako je i bilo.



Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

DUHOVNOST U TRAVNJU...

TRAVANJ...

ASTROLOGIJA, NUMEROLOGIJA I OSTALO

BRZI CHAT

  • Član bglavacbglavac

    dragi ljudi, nemojte zaboraviti ići na izbore. Lp

    17.04.2024. 08:21h
  • Član bglavacbglavac

    Dobro jutro dragi magicusi, kako je prošla pomrčina sunca?

    09.04.2024. 06:53h
  • Član bglavacbglavac

    Dragi magicusi, želim vam sretan i blagoslovljen Uskrs. Lp

    31.03.2024. 07:20h
  • Član edin.kecanovicedin.kecanovic

    "Tako mi smokve i masline, i Sinajske gore, i grada ovog sigurnog." Kur'an

    24.03.2024. 19:53h
  • Član bglavacbglavac

    Cvjetnica. Idemo posvetiti maslinovu grančicu. Lijep dan vam želim!

    24.03.2024. 06:34h
  • Član bglavacbglavac

    Dobro jutro dragi magicusi. Lp

    21.03.2024. 06:56h
  • Član bglavacbglavac

    Danas je i Dan očeva. Sretno!

    19.03.2024. 08:06h
Cijeli Chat

TAROT I OSTALE METODE

MAGIJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karteLjubavne poruke

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info