''Neki astrolozi će reći da u natalnoj karti udatu majku treba gledati kroz Mjesec, a neudatu djevojku kroz Veneru, što znači da zastupaju teoriju kako žena ne živi istovremeno sve elemente svoje karte i da bi u punoj mjeri postala kompletna i samorealizirana, potreban joj je muškarac, koji će je formalnim činom braka učiniti svojom suprugom i napraviti joj dijete.
Ova teorija ima puno manjkavosti u sebi zbog toga jer svodi ženski princip na spolni stereotip, koji na vrlo osiromašen način definira žensku ulogu u društvu i obitelji. Uglavnom se Venera kroz taj stereotip predstavlja kao nezrela i razmažena ljepotica, što svu svoju energiju ulaže u to da sebe učini privlačnom i na taj način zadobije ljubav muškarca koji će od nje napraviti Mjesec–zrelu, brižnu i samozatajnu majku. Ne možemo, naravno, kriviti astrologe što su podlegli uobičajenim iskrivljenim odrazima patrijarhalne zapadne civilizacije, zaboravljajući na stare mitove i njihove junakinje, koje su u sebi nosile puno bogatiju skalu osobina i mogućnosti za izražavanje ženske energije.
Prisjetimo li se na primjer Afrodite, boginje ljubavi, tada će se pred našim očima ukazati jedna od najmoćnijih grčkih boginja. Ovdje nipošto ne možemo govoriti o liku zaljubljene ženice koja se pasivno prepušta muškarcu "lovcu", baš naprotiv: radi se o samosvjesnoj, strastvenoj i vještoj ženi, koja je osim ljubavi bila sposobna da osjeti i snažnu ljubomoru, kao i bijes spram onih koji su povrijedili njezine principe i prezreli njezine darove.
U nekim drugim kulturama, arhetip Afrodite/Venere pod različitim imenima predstavljao je boginju ljubavi i rata, princip rađanja, ali i umiranja, koji se skladno nadopunjavao sa prirodnim ciklusima plodnosti, sjetvom i žetvom, kao i smjenom godišnjih doba. Ljepota Afrodite nije ljepota praznoglave zavodnice, već je to ljepota življenja, iskonska radost, ali i divljina, spontana umjetnost majke Prirode, koja stvara i razara čudesne oblike i forme života u neprekidnom plesu spiralne energije.
Afrodita je i boginja ženske seksualnosti, u našoj kulturi potisnute i obezvrijeđene, koja je stavljena u službu muškarčevih potreba i želja. Patrijarhalno društvo demonizira seksualno osvještene i oslobođene žene, koje ne žele biti samo robinje tuđeg užitka, već i same traže užitak za sebe, ravnopravno i sa sviješću o vlastitoj vrijednosti. No na svom najvišem nivou, seksualnost Afrodite je oblik duhovnosti i predstavlja sjedinjenje ljudske duše sa univerzalnim principom ljubavi i ljepote. Ovo može mnoge zbuniti, navikli smo se da odvajamo duhovnost od seksualnosti u crno–bijelim podjelama na "dobro" i "loše", "čisto" i "prljavo", naši bogovi su bestjelesni, aseksualni paćenici i gospodari surove dužnosti, a Boginja je utonula u mračnim dubinama kolektivno nesvjesnog i na njeno mjesto je došla bezglasna, žrtvujuća majka - svetica, što pokorno rađa muške 'spasitelje' čovječanstva.
Želimo li Afroditu/Veneru sagledati u svoj njezinoj raznolikosti i veličini, mtada se moramo naučiti da u ženi vidimo/i tražimo/duhovnu ljepotu, umjetničke talente, nezavisnost, duh slobode, žudnju za životom koja podrazumijeva samorealizaciju i nesputanu radost življenja u skladu sa vlastitom prirodom. Sve ove osobine žena neće izgubiti onda kad postane majka, odnosno, kada po riječima nekih astrologa "postane Mjesec" – iako zemaljske majke sa godinama gube svoju fizičku ljepotu, čvrstoću i gipkost tijela, to ipak nisu glavni atributi izgrađene Venere! Ljubav venerijanskog principa sa godinama postaje sve plemenitija i kada je ta energija u punoj mjeri oslobođena, čovjek sebe i svoje bližnje sagledava kao manifestaciju univerzalne ljepote, te osjeća duboku nježnost prema svim živim bićima.
Kad govorimo o majčinstvu, navikli smo da u majci vidimo nesebičnu ''hraniteljicu i čuvaricu doma'', što pored kućnog ognjišta sa beskrajnom strpljivošću i blagošću zadovoljava potrebe svoje djece i svog muža. Ovo je patrijarhalni ideal majke, koji je svojom isključivošću nanio štete mnogim generacijama žena, zatvarajući ih u kuću i braneći im da se iskazuju na bilo kojem drugom području osim obitelji, te da ravnopravno s muškarcima sudjeluju u građenju i oplemenjivanju društvene zajednice.
Današnji arhetip Mjeseca je blijeda sjena trojne, mjesečeve boginje, koja je u mnogim starim kulturama u sebi objedinjavala sve dimenzije čovjekove duše, ne samo ženine, već i muškarčeve. Naime, neki astrolozi također griješe kad smatraju da mjesečev princip nije tako jako bitan u karti muškarca, jer on ne treba da razvija svoje "majčinske" kvalitete. Međutim, ako proširimo malo definiciju "majčinstva" i taj pojam pokušamo sagledati u slikama i simbolima, kroz ples elemenata, vidjet ćemo skrivena bogatstva plodne svemirske, ali i zemaljske maternice, iz koje je izronilo sve što na svijetu jeste, što je ikad bilo i što će biti, pa u tom smislu možemo reći–univerzalna žena je sve postojeće, cjelokupna priroda, kao i njezine brojne transformacije, no ona je i duša svijeta, blistava emocija koja daje individualnu boju, snagu i svježinu svakom ljudskom biću na ovoj planeti.
Emocije posjeduju u podjednakoj mjeri i žene kao i muškarci, s tom razlikom što patrijarhat svoje sinove pokušava naučiti da potisnu tu dimenziju ljudskog iskustva i da se stide svoje tuge, svojih strahova, ali i svoje ljubaznosti, jer to nije dovoljno "muževno". Na ovaj način, krutim odgojem, i muškarci bivaju oštećeni, a njihov unutrašnji svijet značajno osiromašen. Koliko je puno tuge i potisnutog bijesa nakupljeno u onim obiteljima, gdje mali dečki nisu smjeli plakati kad ih nešto boli i nisu nikad dobili nježan poljubac pred spavanje svojih strogih i mrzovoljnih očeva ! Koliko straha i koliko zavisti neki sinovi nose u svojim dušama, žudeći da svrgnu surovog oca, u vječnoj borbi Urana i Saturna, što se nastavlja kroz generacije i generacije ljudskih zabluda!
Budući da nam astrologija predstavlja alat za spoznavanje svih dubina čovjekove duše, ako želimo biti do kraja savjesni i plemeniti u onome što radimo, moramo se osloboditi zastarjelih, nehumanih pogleda na muškarca i ženu, a koji osiromašuju čovjeka i ljudski rod u cjelini.
Uz prenaglašeni, vladajući solarni princip, pokušajmo emancipirati i energiju srebrne mjesečine unutar svog bića, ne stidimo se svojih emocija, dajući im drugorazredno značenje u odnosu na razum. Emocije su rijeka, čista i svježa voda što izranja iz zemljanih dubina i natapa planetarne doline, donoseći život svim živim bićima. No emocije su i vatra, bljesak munje, elektricitet koji se mora osloboditi i transformirati u prirodi.
U smijehu, plesu, pokretima tijela, mimici i lica u našim međuljudskim odnosima, u svakodnevnim dužnostima, ali i užicima, emocije se preljevaju i blistaju na suncu, čineći nas lijepima, čak i onda kad su neukroćene, elementarne i posve spontane u svojim manifestacijama. Sa emocijom možemo napisati pjesmu, ona je kist kojim savladavamo prostor na slici, tkivo snova u kojima se gube granice vremena i prostora, eliksir za umorne i hrana za gladne...zar uopće postoji netko, tko bi se dobrovoljno želio lišiti tog bogatstva?
Naučimo li se posmatrati prirodu kao veliku majku svih nas, planetarnu hraniteljicu koja nam daje vodu, biljke i životinje da bismo preživjeli, tada ćemo dublje shvatiti što majka sve može biti, kao izvor naše energije, ali i počivalište u koje se vraćamo na kraju svojih zemaljskih puteva...život i smrt, svjetlo i tama, bujni pejsaži, ali i pustinjske doline – sve to osvjetljava mjesečina prosuta po zemlji, nasmiješeno lice boginje.
Majka nije samo žena koja ljubi plod svog mesa zato jer je taj plod izašao iz nje, a da pri tom nema nikakvih osjećaja i prema drugoj djeci zemaljskoj. I ljudi i biljke i životinje u podjednakoj mjeri imaju pravo na život i u prirodi ne postoji pravilo koje kaže da bi baš čovjek trebao biti vrijedniji od bilo kojeg drugog živog bića. Pa ipak čovjek sebi uzima ogromno pravo da narušava taj sklad planetarnog vrta – uzima više nego što mu treba, ubija brojne životinjske vrste, truje vodu za piće, u mora ispušta naftu i otrovne tekućine, zrak zagađuje isparenjima tvorničkih postrojenja...
U tom smislu, čovječanstvo na globalnom nivou ne poštuje u dovoljnoj mjeri svoju stvoriteljicu – majku Zemlju – i samim time ni princip majčinstva još uvijek ne shvaćamo u svoj njegovoj dubini, također kao ni venerijanski princip ljubavi. Umorna boginja spava u našim srcima, naši su životi ponekad grobovi za mjesečinu, a ne njezine srebrne poljane, u kojima se rađaju snovi i silaze u materiju, kao krilati plodovi naše posvećenosti.
Zaboravimo na moć nebeskih vladara, očistimo svoju svijest od lažnog svjetla predimenzioniranog Sunca i njegujmo u sebi majčinski princip. Bez obzira jesmo li muškarci ili žene, potrebno je dopustiti uskrsnuće drevne boginje u svojim srcima, u svojim životima, kao ljubeću energiju koja njeguje život i ljepotu u svemu što dotakne – u našim vezama, u našim naporima zemaljskim i odnosu koji imamo sa svojom djecom, imajući stalno na umu da su naša djeca istovremeno i djeca svijeta, a djeca svijeta su naša djeca, zbog toga moramo dobro paziti kakav dom ćemo im ostaviti u naslijeđe.
U našim životima podjednako su važni i Venera i Mjesec i Mars i Sunce, ne postoje etape po kojima bi se jedan planetarni princip izražavao više od drugog u ovisnosti od praznih formi zastarjelih običaja i civilizacijskih maski na licu suštine. Samo je od nas ovisno da li ćemo sve te principe u podjednakoj mjeri osvijestiti i izražavati kroz sebe, živeći u skladu sa svojom najdubljom prirodom.
Samo od nas ovisi da li ćemo zauvijek ostati polovični, nedozreli robovi društvenih predrasuda, ili ćemo se razviti u cjelovite jedinke, koje u sebi nose i potencijal za očinstvo i potencijal za majčinstvo, kao i potencijal vječno zaigranog, nasmijanog djeteta - bez obzira na spol kojem pripadamo.
Ne potcjenjujmo Mjesec i Veneru, nego ih razvijajmo hrabro i kreativno, do neslućenih dimenzija!
Napisala: Oshun
(a skinuto sa: http://1astrolab-3u1.blog.hr/)
bglavac
edin.kecanovic
