21. POGLAVLJE

KOPLJE KAO SIMBOL

KOZMIČKOG KRISTA

HITLEROV NAJVEĆI NEPRIJATELJ

"Nestade moja pakost, umine sve moje zlo,

Bjehu mi oduzeti grijesi i patnje.

Putujem znanim mi putem.

k otoku pravednika.

Dolazim u zemlju nebeskog obzora;

Prolazim kroz svetu kapiju.

O bozi, što dodoste dočekati me,

Pružite mi ruke!

Postah bogom, jedan sam od Vas.

Iscijelih Sunca oko

Otkako bijaše ozlijeđeno

Na dan borbe dvaju neprijatelja."

Egipatska knjiga mrtvih

Često se susrećemo s pogrešnim mišljenjem da zle sile ne priznaju samo Kristovo božanstvo. Upravo je suprotno. Goethe, kojem je to bilo potpuno jasno, u prologu Fausta prikazao je istinski odnos između dobra i zla, gdje se događa dramatičan susret i diskusija između Gospodina

i đavla.

Goetheov Mefisto, koji je mješavina Lucifera i Ahrimana, jer pjesnik nije mogao razlikovati između ta dva tipa zla, nevoljko priznaje kako je službujući član u Božjoj pratnji koja, međutim, ima poseban zadatak zavoditi ljude i suprotstavljati se Božjem svjetskom poretku.Mefisto:

"Kad prilaziš nam opet, Gospode,

Te pitaš kako kod nas stvari stoje,

A rado si me gledo inače,

Umiješo sam se evo među tvoje."

U tom smislu najuža jezgra nacista sastojala se od izričitih sotonista.

Ti ljudi, koji su se posvetili služenju zlu, bili su daleko od mlačnih crkvenih zajednica koje jedva i same sebe uspijevaju uvjeriti da s onu stranu materijalne egzistencije postoji i nešto drugo.

Adolf Hitler božanstvo Kristovo priznavao je istim onim unutarnjim uvjerenjem kojim je to činio i Franjo Asiški ili drugi srednjovjekovni sveci. No, Hitler je mrzio Krista i prema svim kršćanskim nastojanjima i idealima osjećao je samo porugu i prijezir. To predavanje zlu objašnjava zašto je Longinusovo koplje na njega djelovalo takvom jedinstvenom privlačnošću. U njegovim očima koplje je bilo apokaliptički simbol za manihejski rat svjetova, žestok kozmički sukob među hijerarhijama svjetlosti i mraka, koji se na zemlji odražavao u hrvanju dobra i zla oko sudbine čovječanstva.

Nacistička partija s pravom je prezirala kršćanske crkve - kako rimokatoličku tako i protestantsku - zbog njihove tvrdnje kako je kršćanstvo nadmoćno svim ostalim vjerama jer je oslobođeno bilo kakve mitologije.

Ispravno je smatrano da stroga i trijezna teologija današnjih svećenika, kojom vlada patetična mješavina kartezijanskog intelekta i praznovjernog vjerovanja u dogme, jednostavno nije sposobna shvatiti da su gralsko kršćanstvo i otkrivenje stvarni vrhunci i ispunjenje svake mitologije.

Kozmičkom kršćanstvu i Ivanovom otkrivenju jedno je zajedničko s nacističkim obožavanjem Antikrista: oba su se upustila u mitološka područja - kao božanski i kao prevladani demonski romantizam - i nalaze se pod istim "otvorenim nebom" apokalipse s kojeg je sklonjena zavjesa

i čisto intelektualna razmatranja više nemaju moći ni vrijednosti.

Za onoga koji je u potrazi za gralom, koji je pobožno i predano svoju dušu pripremio za trenutak milosti, kršćanski duh vremena (Zeit-Geist) na legitiman način kida zavjesu "odozgo prema dolje". Nasuprot tomu, crni adepti poput Eckarta, Haushofera i Heilschera zavjesu su, uz pomoć droga, mantra, obreda i ostalih crnih vještina, morali rasparati odozdo prema gore. No, kako dobri tako i zli adepti morali su proći kroz istu zavjesu osjetilnog svijeta kako bi stigli do istih viših dimenzija vremena i svijesti, gdje su mogli čitati istu kozmičku kroniku i imati učešća u istim nadosjetilnim

svjetovima.

Bez ikakvog znanja o pozadini okultizma nemoguće je shvatiti zašto su vodeći nacisti vjerovali da njihovi istinski protivnici pripadaju tajnim grupama iniciranima u misterije Svetoga grala. I čovjek se pita zašto su SS i Gestapo išli tako daleko da su progonili i mučili ljude koji kao da nisu imali nikakvog političkog značenja i na prvi pogled nisu predstavljali nikakvu opasnost za nacionalsocijalizam.

Bez određene mjere okultnog uvida zaista se čini nevjerojatnim da je Adolf Hitler, koji se u Njemačkoj uspeo do neograničene vlasti i gotovo osvojio svijet, jednog gotovo nepoznatog austrijskog filozofa imenom Rudolf Steiner smatrao svojim najgorim neprijateljem.

No, promatramo li povijest našega stoljeća u njenoj istinskoj perspektivi, kao povijest razvoja ljudske svijesti, spoznat ćemo da je luciferski duh, koji je ovladao Hitlerovom dušom, pomoću rasne teorije pokušao odvratiti ljude od unutarnjeg spoznavanja individualnog ljudskog duha.

Također će biti priznato da je dr. Steiner bio prorok kozmičkog Krista našega doba, koji je kao jedini naviještao vječno značenje duhovnog Ja što se na svjetlost dana probija u dušama današnjih ljudi.

Već u prvim godinama nacionalsocijalizma Adolf Hitler na političkim je skupovima rogoborio protiv Rudolfa Steinera nazivajući ga ratnim zločincem koji je izravno odgovoran za neuspjeh Schlieffenova plana i poraz u Prvom svjetskom ratu koji je tomu uslijedio. Rudolf Steiner bio je osobni prijatelj generala Von Moltkea, i Hitler ga je optuživao kako je u tim kritičnim danima, dok su njemačke trupe 1914. kroz Belgiju prodirale u Francusku, crnom magijom narušio duševnu ravnotežu glavnog

zapovjednika.

Hitlerovi osobni poticaji za želju da Steinera ukloni s puta bili su izuzetno mračne prirode. Dietrich Eckart prepoznao je Rudolfa Steinera kao vođu jednog sveobuhvatnog kruga upućenih u gral koji su otkrili đavolsku prirodu grupe Thule te su s astralne razine promatrali njihove susrete i inicijacijske rituale. Eckart je bio uvjeren da Steinerovim prodornim okultnim sposobnostima ništa ne može ostati skriveno. A budući da je Steiner Njemačku otvoreno upozoravao na tajne nacističke namjere, bioje na prvom mjestu spiska ljudi koje su ubojice Thule što je moguće prije trebale ukloniti.

Plan je bio Steinera ubiti u jednom željezničkom vagonu na kolodvoru u Münchenu i to tako da mu se u lice ispucaju obje cijevi skraćene sačmarice.67

Rudolf Steiner na vrijeme se pojavio na kolodvoru kako bi se ukrcao na podnevni vlak za Basel. Kasnije je potvrdio da mu je bilo jasno da je tog prijepodneva na njega trebao biti izvršen atentat, no ipak se nije dao odgovoriti od putovanja jer su ga na plan ubojstva upozorile samo njegove okultne sposobnosti. Prema njegovom etičkom uvjerenju da je korištenjem okultnih sredstava pokušao izbjeći dolazeće događaje, bila bi to crna magija. Iz tog razloga nije poduzeo nikakve sigurnosne mjere opreza.

Tog proljetnog jutra 1922. nesumnjivo bi pretrpio brzu i krvavu smrt da nisu pravodobno stigli Walter Johannes Stein i nekoliko prijatelja. Stein se potrudio oko informacija iz grupe Thule i saznao pojedinosti plana ubojstva. Rudolf Steiner sada je imao moralno opravdanje da se što brže skloni, a kada je žurno napustio kolodvor, prijatelji su ga okruživali sa svih strana. Iste večeri odveden je preko granice u Švicarsku i nikada više njegova noga nije dotakla tlo Münchena.

U tom vremenskom razdoblju dr. Steiner je bio zaposlen dovršavanjem svog Goetheanuma, zdanja koje je, kako svojom arhitekturom tako i unutarnjim umjetničkim uređenjem, predstavljalo goetheovsko shvaćanje svijeta i trebalo je izraziti raznolike odnose između makrokozma i mikrokozma. Steiner je to promatrao kao središnju građevinu neke vrste "slobodnog sveučilišta" okultnih znanosti na kojem bi studenti mogli primiti moralnu, umjetničku, znanstvenu i duhovnu podlogu za iniciranje u najdublje misterije ezoteričnog kršćanstva.

67 U prve četiri godine nakon osnivanja nacionalsocijalističke partije u Njemačkoj je izvršeno ne manje od 397 političkih ubojstava koja je najvećim dijelom izveo uski krug grupe Thula. Thulisti su se u planiranju i provođenju u djelo svojih ubojstava pridržavali običaja starih srednjovjekovnih saveza. Na način tajnih sudova ždrijebom se među određenim brojem voljnih kandidata odlučivalo tko će ubiti žrtvu. Niti jedno od tih ubojstava što ih je grupa Thule izvršila počiniteljima nije donijelo više od kratke zatvorske kazne. Ernst Pöhne, čelnik minhenske policije, i Wilhelm Frick, njegov zamjenik, koji su bili vatreni pristalice Thule, Hitleru i Eckartu su savjetovali neka se javno distanciraju od ubojstava.

Walter Johannes Stein Goetheanum je vidio na proljeće 1919. kada je s ulaza gralskog ermitaža u Arlesheimu kod Basela bacio pogled prema brdima na suprotnoj strani. U daljini, na nekom brežuljku u podnožju Jure, ugledao je neobičnu, ali osobito impozantnu građevinu, čije su dvije kupole svjetlucale na sunčevoj svjetlosti. U malom seocetu Dörnach, prislonjenom u dolini na podnožje gralskog hrama iz dvadesetog stoljeća, susreo se s internacionalnim društvom koje se ovdje okupilo kako bi proučavalo čudnovato učenje Rudolfa Steinera o duhovnom podrijetlu i budućoj sudbini čovječanstva. U toj skupini, koja se sastojala od pripadnika sedamnaest nacija, nalazili su se vodeći muškarci i žene iz najrazličitijih društvenih slojeva, među njima mnogi akademici, stručnjaci i industrijalci.

Bilo mu je drago što među njima susreće malu jezgru ljudi koji su kao i on prevalili dobar dio puta prema gralu. No, nije mu trebalo dugo da bi ustanovio da je njegovo sazrijevajuće okultno znanje, što je uključivalo i sjećanje na ranije inkarnacije i direktnu viziju nadiskustvenog, bilo neznatno u odnosu na savršeno rukovanje Rudolfa Steinera duhovnim okolnostima.

Rudolf Steiner bio je osamnaestogodišnji student prirodoslovlja na bečkom sveučilištu kada je 1879. u bečkoj riznici Hofburga po prvi puta ugledao Longinusovo koplje. Istraživanja o povijesti i značenju njegove legende kojima se bavio vremenski su se, dakle, odvijala točno trideset godina prije Hitlerovih nastojanja oko tog talismana moći.

Pogled na koplje Rudofa Steinera potakao je na upravo suprotan put od svih ostalih osoba koje su ga tijekom stoljeća ikada pogledale i znale nešto o njegovim legendarnim moćima. Dok je koplje ostale uvijek iznova nadahnjivalo da se ogledaju za sredstvom koje će im omogućiti pogled u nadosjetilno, u njemu je ono potaknulo želju da se riješi vlastitih vidovnjačkih sposobnosti.

Povezanost koplja s nizom kandidata koji su dvije tisuće godina služili duhu vremena (Zeit-Geist) ili mu se suprotstavljali, u mladom je Steinern izazvala viziju u kojoj je ugledao moćno nebesko biće koje neprestano promjenjivim zadacima čovječanstvu dodjeljuje uvijek nove ciljeve.

Prizor duha vremena dao mu je neposredan osjećaj strahopoštovanja, poniznosti i bolne samospoznaje. Očigledno je postao svjestan razdora u vlastitoj duši. Gledao je kako njegovom ličnošću s jedne strane vlada intelekt, koji iz misli plete mrtve sjene stvarnosti, upućujući ga na znanje što

bi mu ga mogla pružiti osjetila, dok je druga strana njegove duše nekomvrstom duhovnog vida gledala izravno u nadiskustveno, ne razjašnjavajući mu kako su povezani svijet duha i carstvo prirode ove zemlje.

Spoznao je kako se raspršenost njegove duše na univerzalnoj razini odražava u tragičnom dualizmu između znanosti i vjere, koji je upravo u sadašnjosti uzrokovao toliko nedaća. Prirodna znanost je na materijalni svijet gledala kao na jedinu stvarnost i cijeli proces stvaranja i razvoja promatrala je s čisto fizikalnih aspekata. Vjera, koja je potajno smatrala kako ju je znanost diskreditirala, zapala je u nepokolebljivu vjeru u dogme i za posljednji je čas obećala hipotetsko trodimenzionalno nebo koje bi nakon smrti trebalo primiti sve vjernike. Obje prešućuju da postoj i makrokozam iz kojega stvaralačke sile oblikuju, informiraju i održavaju svijet prirode.

Prilikom svog prvog posjeta u riznici što ga je posvetio koplju, Rudolf Steiner je osjećao kako je njegovo osobno određenje bilo pronaći most između svijeta duha i carstva prirode. Iako je već bio počeo povijesni proces tumačiti kao povijest razvoja svijesti, tek sada mu je postalo zaista jasno kako se brzo i radikalno ljudska svijest promijenila u posljednjih tri tisuće godina. Otkrio je kako je zapadnjačka filozofija tijekom vremena potpomagala sužavanje svijesti, tako da se izgubilo bilo kakvo znanje o makrokozmu.

Ključ tog razvoja ljudske svijesti otkrio je u postupno izmijenjenom stavu prema prirodi i važenju misli i, ne i na kraju, u sve većoj vrijednosti što se pripisivala osjetilno registriranom.

Steineru se učinilo vrlo značajnim da su grčki filozofi ideje proizišle iz razmišljanja držali stvarnijima od samog svijeta stvari. Pokušao je dokučiti zašto je u srednjem vijeku malo-pomalo izblijedjela prava vjera da se razmišljanjem može stići do istine.

Konačno je spoznao razlog sve većeg skepticizma prema duhovnim vrijednostima razmišljanja: Rimska crkva je u devetom stoljeću, u doba grala, izbrisala individualni ljudski duh u ranijem trojstvu čovjeka. Od tog trenutka razmišljanje, budući da je duh srozan više na neku vrstu životarenja u duši, više nije promatrano kao put što vodi do istine. Čovječanstvo više nije imalo drugog izbora doli da osjetilne dojmove svoje okoline smatra jedinom postojećom stvarnošću.

Stoga je smatrao prirodnom posljedicom da je stvarna priroda antičkog razmišljanja i umjetnosti što ju je ona razvila, kad je u petnaestom stoljeću počela klasična renesansa, potpuno krivo shvaćena. Grčka kultura je, doduše, ponovno oživjela, ali nije probudila čežnju za duhovnim znanjem, već je ljude ojačala u njihovim nastojanjima da prodru u tajne fizičkog svijeta. U toj borbi za ovladavanje prirodom pobijedio je duha lišen intelekt sa svojom djelotvornom metodom, koja je u cijelosti počivala na svjedočanstvu osjetila. Bila je posijana sjemenka iz koje se trebalo roditi materijalističko doba, i dok je biljčica rasla, jaz između materije i duha sve je više rastao. Bio je to isti jaz što ga je Rudolf Steiner tako jasno osjetio u svojoj duši. No, on je također osjećao kako je dio Božjeg plana bio da ljudi budu

potpuno odsječeni od svijeta duhovnosti (makrokozma) te da žive u izolaciji trodimenzionalnih doživljavanja u jednom od Boga naizgled napuštenom svijetu. Shvatio je da će ljudi samo na taj način - izolirani od božanskog načela - moći razviti samospoznaju i slobodu, koja je preduvjet za pojavu ljubavi na zemlji.

Na temelju tih razmišljanja Steiner je vlastite vidovnjačke sposobnosti smatrao više nečim što ga priječi nego što mu pomaže. Na određen način takve su sposobnosti, naime, odgađale mogućnost da se u svijetu osjetila stigne do najpotpunije samospoznaje. U to doba došao je do spoznaje da je njegova duhovna vizija koja mu je bila na usluzi od najranijeg djetinjstva naslijeđena tko zna kakvim hirom krvi. U tom je daru prepoznao posljednji atavistički trag starih germanskih plemena što ga je nekoć simbolizirao četverokraki kukasti križ!

Dok se zadržavao pred Kopljem sudbine u Hofburgu, postalo mu je jasno da jednom nogom stoji u modernom vremenu, a drugom u svijetu starih germanskih junaka Baldura i Siegfrieda! Odlučio je potražiti put koji će ga osloboditi sposobnosti duhovnog gledanja i učiniti isto tako slijepim kao i njegove bližnje. Tako se, dakle, dogodilo da se Rudolf Steiner lišio sposobnosti koja će kasnije postati s ljubavlju njegovanim Hitlerovim vlasništvom.

Prošlo je dosta vremena dok su Steinerove naslijeđene sposobnosti u potpunosti nestale, tako da je Koplje sudbine mogao promatrati a da se u njemu ne probudi ni najmanji trag atavističke vizije. Najsnažniji okidač duhovnih sposobnosti koji je ikada postojao, na njega više nije vršio nikakav

utjecaj. Sada je konačno iskoračio na pozornicu što ju je nazivao "gotovim djelom Božjim" i predao se totalnom zarobljeništvu materijalne egzistencije što su je srednjovjekovni alkemičari označavali "smetlištem svijesti".Iako više nije mogao imati učešća u svijetu duhova-bića što su ga od djetinjstva neprestano pratila, Rudolf Steiner je znao da je njegovo "Ja" duh što živi u jednom nevidljivom svijetu duhova, i to znanje sačuvalo ga je od toga da bude povučen u vrtlog materijalizma, jer sada je svu svoju pozornost usmjerio na to da izgradi most između svijeta duha i carstva prirode.

Činilo mu se kao da taj most postoji u čovjeku samom i da ga se može prekoračiti samo ako se steklo neki oblik više svijesti. Također je osjećao neku unutarnju sigurnost da isti put znanstvene spoznaje, koji je čovjeka odveo u naizgled slijepu ulicu materijalizma, omogućuje ponovno uzdizanje do daleko sveobuhvatnije spoznaje makrokozma. Razmišljao je o tom kako bi se razmišljanje kao sredstvo znanstvenog istraživanja moglo podići na toliko visoku razinu svijesti da razbije granice osjetilnog

postojanja i dopre do objektivnog i racionalnog razumijevanja duhovne pozadine fizičkog svijeta.

Iako smo si postavili zadatak prikazivanja kako je Longinusovo koplje izazvalo kritičnu prekretnicu u životu Rudolfe Steinera, nadišlo bi okvire ove knjige kada bismo podrobno opisi val i kako je gradio most između duha i prirode. Neka bude dovoljno reći da se koristio dvjema očigledno proturječnim metodama, koje je kasnije međusobno spojio i nazvao ih Duhovnom znanošću. Jedna metoda bila je filozofske prirode i odvela ga je do temeljitih studija o postupku razmišljanja kao takvom.

Pobliže o tom može se pročitati u njegovom djelu Praktično školovanje razmišljanja68.

Drugi put odveo ga je do doživotnog proučavanja Goetheovih znanstvenih spisa i daljnjeg razrađivanja ideja sadržanih u tom svjetonazoru.

U dobi od 23 godine Steiner je dobio zadatak da u biblioteci njemačkih klasika objavi Goetheove znanstvene spise i prokomentira ih. Njegov ugled znanstvenika priskrbio mu je mjesto u Goetheovu arhivu u Weimaru gdje je mogao pregledavati pjesnikove osobne dnevnike i neobjavljene rukopise kako bi ih iskoristio za novo izdanje njegovih djela. Na taj način Steiner je četrnaest godina zarađivao za život baveći se materijom jednako važnom za njegov unutarnji razvoj kao i za njegov ugled znanstvenika.

68 The Philosophy of Spiritual Activity objavljeno je kao džepno izdanje u Anthroposophical

Publishing Company u New Yorku.

Goethe je smatrao da priroda posjeduje dva različita i jasna granična područja od kojih jedno vodi u submaterijalni svijet u kojem nema prepoznatljivog plana za inteligentno oblikovanje univerzuma, dok se za razliku od toga u drugom priroda sama pretvara u posudu duha koji planira, informira i održava. Steinerovo zanimanje za Goethea probuđeno je tek njegovom teorijom o "Metamorfozi", što će reći preobrazbom nižeg tjelesnog oblika u viši, i to djelovanjem nadosjetilnih sila. Baveći se zakonima

metamorfoze u životnom ciklusu biljaka, Goethe je došao na ideju arhetipske biljke. Vjerovao je kako bi se otkrivanjem istih zakona metamorfoze u višim područjima prirode mogli dokazati arhetipski praoblici u svih živih bića.

Goethe na svom putu prema tim visokim ciljevima nije odmakao mnogo dalje od promatranja prabiljke kao ideje. No, kada je Rudolf Steiner razvojem "izvanosjetilne fantazije" krenuo pjesnikovim stopama, prabiljku nije razmatrao samo kao ideju, nego ju je vidio i izravno, pomoću sasvim novog oblika duhovne vizije: imaginativne spoznaje.

Steiner je u mladosti često razmišljao o tom jesu li misli - univerzalne ideje - ruho kojim se u općenitoj svjesnosti zaodijevaju stvarnosti duhovnog svijeta. Ta teorija sada mu je bila potvrđena. Za njega biljka arhetip više nije bila ideja nego duh-biće, aktivno pra-ja cjelokupnog biljnog carstva na zemlji.

Na taj način započeo je Steinerov povratak u makrokozam s proširenom sviješću koja je uključivala kako prirodoslovna učenja tako i racionalno razmišljanje. Razotkrivene su ne samo duhovne stvarnosti skrivene iza biljnog svijeta, nego i carstvo minerala, te životinjski i ljudski svijet.69

Dok je Rudolf Steiner provodio vrijeme u objavljivanju Goetheovih prirodoslovnih spisa, potajno je u sve većoj mjeri razvijao vlastite sposobnosti. Na taj način prikupio je sveobuhvatno znanje o duhovnoj pozadini univerzuma, zemlje i čovjeka. Tek sa četrdeset i četiri godine počeo je objavljivati svoju metodu za stjecanje duhovnih spoznaja. Tijekom sljedećih dvadeset i pet godina održao je 6000 javnih predavanja i napisao pedesetak knjiga u kojima prikazuje put kojim duh čovjeka može doprijeti do

duha univerzuma. Naglašavao je da se kao znanstvenik nastoji sve više

69 Dr. Steiner je u svojoj autobiografiji Moj život opisao kako je dospio do vidovnjačke percepcije arhetipa. Daljnje pojedinosti mogu se saznati u njegovim knjigama Goetheov svjetonazor i Osnovni pravci teorije spoznaje Goetheovog svjetonazo

približiti nadosjetilnim realnostima, a svoju metodu istraživanja takvih realnosti nazvao je Duhovnom znanošću.70

Posebnost metode Rudolfa Steinera za spoznavanje duhovnih realnosti sastoji se u tome da je jednostavno okrenuo tradicionalne postupke inicijacije što su ih do tada koristili svi okultni sustavi istoka i zapada.

Primjerice, kako zapadnjačka tako i istočnjačka inicijacijska praksa zahtijevale su da se čakre u astralnom tijelu razvijaju odozdo prema gore - što znači da je cijeli proces trebao početi otvaranjem lotosova cvijeta s četiri kraka povezanih sa spolnim žlijezdama. Iz tog razloga novak se kod

tradicionalne metode morao potpuno povući iz života i otići u ašram ili samostan, gdje je ostajao sačuvan od svih svjetovnih napasti, osobito spolnih požuda.

Steiner, čija je inicijacijska metoda polazila od razmišljanja, zmiju je, kako bismo rekli, uhvatio za glavu i razvijao je centre od mozga nadolje.

Njegovu posebnu metodu najbolje ćemo opisati kao "zdrav način života", potpuno usklađen s kršćanskim idealima i načelima. Sâm Steiner bio je sposoban krenuti tim putem, iako se istovremeno morao posvećivati stotinama stvari koje je trebalo svakodnevno obavljati. On je isticao da se na put dostizanja Svetoga grala može upustili svatko sposoban ustrajati u svakodnevnoj desetminutnoj meditaciji "lišenoj osjetila". No, istodobno je napominjao da za svaki korak koji će čovjeka približiti opažanju nadosjetilnih pojava, za jačanje vlastitog moralnog karaktera treba uložiti peterostruku snagu.

70 "Ustvrdio je da danas više nije dovoljno otkrivati činjenice duhovne stvarnosti tako da se ponavljaju velika duhovna učenja iz prošlosti, nego da je došlo vrijeme u kojem čovjek, u svjesnoj jasnoći spoznavanja nadosjetilnog svijeta, mora početi razvijati vlastite latentne sposobnosti duhovne percepcije.

Tako je objasnio da je u posljednja tri stoljeća ljudske evolucije bio potreban razvoj logičnog razmišljanja i znanstvenog promatračkog duha kako bi se čovjek pronašao najednom višem stupnju duhovne pozadine univerzuma. Samo je prirodnoj znanosti predbacivao da se ograničila na znanstveno promatranje fenomena osjetilne percepcije, te da je za stvaranje slike svijeta odabrala atomističku osnovu materije. Umjesto da kao ključ posljednje spoznaje promatra bitne oblike fizičkih objekata u njihovom odnosu prema okolini i njihovoj posebnoj metamorfozi, utočište je potražila u teoretskim slikama svijeta koje se nisu mogle provjeriti izravnim promatranjem. Kao načelo tražio je opravdavanje duhovne spoznaje znanstvenim misaonim putem." (A. P. Shepherd: Znanstvenik nevidljivog)

 nevidljivog)