9. POGLAVLJE

PAPA U SJEDIŠTU VOJSKE

ZAPLETENI PUTOVI SUDBINE

NON CORPORE, TAMEN

SPIRITU ET VIRTUTI

"Među onima koji su se od doba Grgura Velikog u Rimu uspeli do papinske časti, nitko nije bio ravan papi Nikoli I (858-867).

Kraljevima i tiranima izdavao je naredbe, i prema njima se ponašao toliko zapovjednički kao da je vladar cijele kugle zemaljske.

Bio je ponizan, pobožan i blag prema biskupima i svećenicima, koji su se na pravi način pridržavali zakona Gospodnjih, a prema onima koji su se odmetnuli s pravog puta bio je strašan i tvrd u svojim moralnim optužbama, tako da se s pravom vjerovalo da je Bog u našem vremenu stvorio drugog Iliju, ako ne u mesu, ono ipak u duhu i snazi. (Non corpore, tarnen špiritu et virtuti)'.'

Regino von Prune. Kroničar iz devetog stoljeća Zabrinuti pobočnici koji su se okupili oko svog vrhovnog zapovjednika isprva su vjerovali da umire. Disao je tako tiho da se jedva čulo, a i bilo mu se jedva osjećalo. U otvorenim očima bio je prazan, beživotan izraz, kao da je sva svijest izbrisana.

Ali, ma kako glavni časnik za smještaj ljudstva Helmuth Ludwig von Moltke u tom trenutku izgledao, ipak nije bio niti mrtav ni u nesvijesti.

Naprotiv, doživljavao je novu svjesnost, koja je bila toliko koncentrirana, oštra i živa da je gotovo bolno osjećao kako mu se duša zaputila na put što je vodio tisuću godina u prošlost.

Sa svim pokretnim i raznobojnim slikama sna i s istom magičnom lakoćom s kojom san probija granice sređenog odvijanja vremena i trodimenzionalnog prostora, doživljavao je značajne epizode u životu jednog srednjovjekovnog pape. I kroz jedan neobjašnjiv proces višeg sjećanja što se sada probudilo u njegovoj duši postao je svjestan da ponavlja život pape Nikole I, pape koji je morao donijeti većinu najsudbonosnijih odluka Rimokatoličke crkve u srednjem vijeku.

Ali, u labirintu njegove proširene svijesti koja je sada podizala most između stoljeća, očuvao je svoje Ja u liku zapovjednika stožera u dvadesetom stoljeću. Fasciniralo ga je vidjeti kako ta dva života, koja su kroz tisuću godina europske povijesti bila razdvojena, kao da se stapaju u jednu živu, cjelovitu sliku uzroka i posljedica.

Činilo mu se kao da su zbivanja u životu tog uzvišenog pape kroz magični zakon preobrazbe isprepletena s događajima i osobnim okolnostima njegova sadašnjeg života. Još ga je više čudilo što u mnogim licima biskupa i kardinala što su znamenitog papu okruživala prepoznaje svoje bliske kolege iz njemačkog vrhovnog stožera!

Jedan od srednjovjekovnih likova što ga je najjasnije prepoznavao bio je njegov slavni stric, feldmaršal koji je utemeljio vrhovni stožer i 1870. ostvario sjajnu pobjedu nad Francuzima. Ali, njegov stric nije nastupao onako kako ga je on imao u sjećanju, u odori njemačkog generala, nego u svečanom ruhu srednjovjekovnog pape.

Naravno da je bilo određenih odstupanja kod oba lica, koja je međusobno ipak razdvajalo deset stoljeća, ali uz pomoć viših sposobnosti, koje su razotkrivale tajne u transformacijama ljudske fizionomije, bez daljnjega je bilo moguće uočiti njihovu srodnost. Na taj način svog je strica identificirao s papom Lavom IV, velikim "vojničkim papom", koji je organizirao obranu Rima i sam svoje vojnike vodio u bitku.

Još veće iznenađenje prouzročilo je pojavljivanje visokog, suhonjavog i nervoznog generala Von Schlieffena u liku pape Benedikta II, pape koji je cijeli život proveo s time da očuva ravnotežu među neprijateljskim silama na istoku i zapadu te da karolinške careve podsjeti na njihov zavjet kako će Svetu Stolicu braniti od svih napadača.

Nakon što se 1914. Von Moltke povukao iz aktivne službe, napisao je detaljno izvješće o tom jedinstvenom transcendentalnom doživljaju, koji je prema njegovu mišljenju bio autentično sjećanje na raniji život na zemlji te razotkrivao unutarnju strukturu karme i ponovnog rođenja.

Kada je pronašao dovoljno slobodnog vremena da razmisli o značenju onoga što mu je, kada je pred njim najednom bila podignuta zavjesa vremena, bilo otkriveno, činilo mu se izvan svake pameti da bi se jedan glasoviti papa, koji je svoj život posvetio Crkvi, vratio u reinkarnaciji zapovjednika Glavnog stožera odlučnog voditi rat protiv svog neprijatelja.

On, u svakom slučaju, u tom nije mogao otkriti nikakav smisao. Ali, nakon što je mnogo mjeseci pokušavao razjasniti taj misterij, počeo je otkrivati cijeli niz logičkih poveznica između srednjovjekovnih papa devetoga stoljeća i vrhovnih zapovjednika i elite viših časnika njemačkog Glavnog stožera u devetnaestom i dvadesetom stoljeću.

Ključ karmičke veze između tih dvaju nizova ličnosti koji su živjeli u vremenskom međuprostoru od tisuću godina pronašao je tek kada se udaljio od ideje da bi bitan čimbenik bila "religija" papa. Umjesto toga pokušao je pronaći sličnosti između načina života srednjovjekovnih crkvenih velikodostojnika i dnevnog rutinskog pogona časničkog zbora, primjerice stvari poput ćudoređa, običaja, osobnih prilika, držanja i gestikulacije.

Ustanovio je i da su časnici Glavnog stožera živjeli odvojeno i odsječeno od onoga što se zbivalo oko njih. Također je shvatio da su gotovo u svakom pogledu živjeli isto tako povučeno kao i rimska kurija i da su vodili isti izolirani i pobožni život papa i kardinala koji su mislili samo na ispunjavanje strogih propisa jednog višeg religioznog poretka.

I svi viši časnici elitnog korpusa bili su, poput časnih duhovnika, brižljivo izolirani od svih prljavština svjetovnog života, tako da nisu imali nikakve predodžbe o tom što se događa oko njih - npr. o pobjedonosnom pohodu industrije u modernoj Njemačkoj i novom valu građanskog blagostanja.

I na isti način kao i ekskluzivni krug oko pape, također su na harmoničan način ujedinjavali dva međusobno sukobljena načela - apsolutnu autokraciju i najliberalniji mogući oblik demokracije. Kao i na papinskom dvoru, inteligencija i pravi talent cijenjeni su više od vojnih činova. Svi nositelji činova, od najviših generala pa do najjednostavnijeg satnika, slobodno su, često čak i strastveno, sudjelovali u diskusijama sve do trenutka dok ne bi bila donesena odluka. I iako se očekivalo da će mlađi časnici dane im zapovijedi izvršiti trenutno i bez ikakvog pitanja, ipak se pretpostavljalo da će svoje pretpostavljene savjetovati iskreno i bez poniznosti, kao što su to činili i srednjovjekovni prelati prema Svetoj Stolici.

No, ono što je Von Moltkea najviše zapanjilo bila je sličnost načelne zadaće što su je trebali ispuniti pape i moderni zapovjednici glavnih stožera.

Najvažniji zadatak papa bio je izjednačiti odnose snaga između istoka i zapada, jer je na kocki neprestano bila egzistencija papinske stolice.

Također, slično nizu papa prije tisuću godina, i zapovjednici stožera devetnaestog i dvadesetog stoljeća imali su zajedničku zadaću, što su je iz generacije u generaciju zavještali svojim nasljednicima. Pokušavali su štititi Srednju Europu, neprekidno ugroženu neuralgičnu točku između dvije potpuno različite i možebitno neprijateljske kulture na istoku i zapadu.

A život vrhovnog zapovjednika i njegova stožera vrtio se oko provedbe Schlieffenova plana, koji je računao s ratom na dvije bojišnice, borbom Titana u kojoj je u pitanju sudbina nacije.

Znamo li što je sam Moltke držao o autentičnosti svojih transcendentalnih vizija, možda ćemo njihov sadržaj smatrati nešto vjerodostojnijim.

Na ovom bi mjestu možda trebalo spomenuti da je njemački vrhovni zapovjednik smatran nepodmitljivim i poštenim čovjekom koji bi ljutito odbacivao sve vrste neosnovanih nagađanja i čija je ljubav prema istini i do krajnosti točnoj privrženosti detaljima bila općenito respektirana. On je ustrajao u tome da mu je svijest tijekom cijelog transcendentalnog stanja bila jasnija i oštrija od njegove normalne svjesnosti u materijalnom svijetu; također je isticao da je osjećaj istine i stvarnosti intenzitetom nadmašivao sve što je osjećao u prijašnjim zgodama.42

Središnja tema koja je na neki način davala sadržaj i smisao Von Moltkeovu bogatom transcendentalnom iskustvu bilo je Koplje sudbine. Nekoliko mjeseci ranije, prilikom jednog posjeta Beču, otišao je u riznicu kako bi ga pogledao.

U to je doba sudjelovao na sastanku zapovjednika stožera njemačkih i austrijskih armija. Među ostalim bio je organiziran i kurtoazni posjet Hofburgu, tako da je iskoristio prigodu da dobro promotri "Sveto koplje" kojim je Chamberlain njemačkoga cara poticao na planove za osvajanje svijeta.

42 Po mnogočemu ovdje imamo situaciju usporedivu s onom zrakoplovnog maršala Lorda Downinga, čije je vizionarsko predviđanje kao zapovjednika RAFovih pilota lovaca bilo odlučujuće u bitki za Englesku. Downing je isto tako imao nadosjetilna iskustva zbog kojih su ga godinama ismijavali, dok se nije pojavila nova generacija koja je glasno hvalila njegovu promišljenost i čestitost.

U Riznicu je ušao u pratnji austrijskog zapovjednika glavnog stožera generala Konrada von Hötzendorfa, njegova dugogodišnjeg prijatelja.

Dok su dva muškarca koračala hodnicima promatrajući krunski nakit Habsburgovaca, nastavili su raspravu o kritičnoj međunarodnoj situaciji, utrci u naoružavanju i mogućnosti rata. Hötzendorf je iznio mišljenje da engleska, francuska i ruska politika opkoljavanja jasno dokazuju kako te zemlje namjeravaju pokoriti narode njemačkog govornog područja, te je smatrao da je rat neizbježan.

U trenutku kada su dva generala stigla do Koplja, Moltke je kazao: "Bude li rat naša sudbina, svako će odgađanje, nažalost, predstavljati smanjivanje naših izgleda za uspjeh."

Koplje je na njega ostavilo snažan dojam. Ali u srcu mu se nisu probudili samo suosjećanje i kršćansko strahopoštovanje pred uzvišenom žrtvom što ju je Isus Krist prinio čovječanstvu. Koplje kao da je iz njegove podsvijesti izvlačilo neobična sjećanja na neodgovorena pitanja. Kasnije je svojoj ženi, Elizi von Moltke, pričao kako je uvjeren da čavao pričvršćen na koplje sadrži odgovor na zagonetku o sudbini i slobodnoj volji.

I sada, kroz transcendentalnu jasnoću kojom je doživljavao svijet pape Nikole I, na svoje je iznenađenje otkrio da je upravo to pitanje međusobno suprotstavljenih čimbenika - sudbine i slobodne volje - strašno mučilo srednjovjekovnog papu.

U žestokoj kontroverzi na koji način čovječanstvo sâmo odražava Presveto Trojstvo Oca, Sina i Duha Svetoga, papa Nikola došao je do zaključka da volja Oca upravlja ljudskom sudbinom, no da se mogućnost slobodnog odlučivanja može svesti na spremnost sina na žrtvovanje. Prema mišljenju pape Nikole čovjek se, ne nauči li da su sudbina i sloboda u ljudskom životu međusobno izmiješane, zapliće u krivnju i samozavaravanje.

Čovjek može ostvariti otkupljenje samo ako otkrije kako božanski poredak i ljudska sloboda oblikuju njegov osobni život.

Na vrhuncu svoje transcendentalne vizije general Von Moltke spoznao je istinsko značenje Koplja sudbine te ga je sada promatrao i kao moćan apokaliptički simbol.

Sada je shvaćao da oštrica koplja predstavlja sudbinu, djelovanje zakona moralne funkcije, koji zbivanja proteklih stoljeća preobražava u nove uzorke svjetskih događanja. Također je shvatio da čavao u koplju simbolizira sudbinu pojedinca neraskidivo povezanu s tkivom povijesnog procesa. Jedina mjera slobode ležala je u motivima i u načinu kako pojedinac reagira na dodijeljenu mu sudbinu. A ipak je osobni predložak sudbine, samo ako je prihvaćen s kršćanskom ljubavlju, otvarao put što je vodio do samospoznaje.

Ako je Nikola iz devetog stoljeća gledao u budućnost, već je tada vidio kako se javlja današnji materijalizam, koji će kao neizbježna sudbina jednom pogoditi čovječanstvo na zapadu. U razvoju ljudske svjesnosti činilo mu se neizbježnim da će Europljani morati još dublje utonuti u trodimenzionalni svijet osjetila.

Kardinal Anastasius (Bibliothecarius), njegov prijatelj i savjetodavac, vjerovao je kako čovjek Zapada samo takvim potonućem može stići do snažnog i samostalnog ega i razviti analitički intelekt neophodan za znanstveno ovladavanje zemljom. Ali kao cijenu za znanstveni način promatranja, čovječanstvo se u potpunosti mora odreći znanja o duhovnom svijetu i u cijelosti se vratiti na objavu Evanđelja.

Kako Nikola, tako je i Anastasius prorekao da će doći vrijeme u kojem će u budućem materijalističkom razdoblju unutarnja čežnja pojedince potaknuti da u slobodi ponovno krenu u potragu za duhom. A ta razmišljanja, bez obzira na iznošenje "Pseudoizidorskih dekretala"43 kod Svete Stolice, Nikolu su definitivno potaknula da duh pojedinca izvuče iz prvobitne podjele na tri dijela.

Anastasius, koji je bio u stanju vidjeti nebeske duhove, uspio je primijetiti kako iz makrokozma zli duhovi bivaju bačeni u dušu čovjeka. I znao je da duhovi iz druge hijerarhije u trojstvu zla čovjeka mogu navesti na lažnu predodžbu kako fizički svijet predstavlja jedini stvarni svijet.

Nakon Von Moltkeove smrti, dr. Rudolf Steiner, čovjek jedinstvenog dara, koji je po volji mogao čitati "Kozmičku kroniku", u suštini je potvrdio generalovu viziju. U dvama pismima upućenima dr. Walteru Johannesu Steinu, Eliza von Moltke dala je odobrenje da se ta potvrda objavi.

Friedenau, 3. prosinca 1927.

Poštovani dr. Stein!

Sljedeću bilješku rado Vam stavljam na raspolaganje.

Pismo dr. Rudolfa Steinera dana 28. srpnja 1918. Elizi von Moltke o papi Nikoli i njegovom savjetniku:

43 Papinska odluka (rješenje ili naredba).

"U 9. stoljeću 'savjetnik' je stajao uz Nikolu s pregledom nad kartom Europe. Nikolina dužnost tada je bila formulirati ideje koje bi istok trebale odijeliti od zapada. U tu podjelu bilo je umiješano mnogo ljudi. - O njima je 'savjetnik' sudio pregledom. Ali tada su ljudi bili bliski duhovnom svijetu. Postojala je svijest da duhovna bića dolaze i odlaze. No, stanovnici srednje i zapadne Europe nastojali su se udaljiti od duhovnih bića. Oni su se već tada morali pripremati za materijalizam. U Nikole i njegova savjetnika bilo je uočljivo mnogo neposrednog duhovnog utjecaja. Savjetnik je često govorio: 'Duhovi će se povući iz Europe, ali kasnije će Europljani čeznuti za njima. Europljani će svoje strojeve i naprave izrađivati bez duhova.

U tom će biti vrlo uspješni. No, time u vlastitom krilu odgajaju zapadnjake koji će im ahrimansku kulturu dovesti do najvišeg vrhunca, a sebe će postaviti na njihovo mjesto?'

Vaša odana

Eliza von Moltke

r. grofica Moltke Huitfeldt

Friedenau, 10. prosinca 1927.

Poštovani dr. Stein!

I sljedeću bilješku rado Vam stavljam na raspolaganje za Vašu knjigu: Razgovor između pape Nikole i njegova savjetnika, kardinala, 17. lipnja 1924, po dr. Rudolfu Steineru priopćeno Elizi von Moltke:

Papa: Zar da izgubimo ono što nam je donijelo spiritualno, nakon što je vijest o Raspetome nebo spustila na Zemlju?

Savjetnik: Ono što je ostarjelo, neka uvene, smrt je samo novi život. Vidim život Europe kako se uzdiže iz pada Azije.

Papa: Odluka će biti teška.

Savjetnik: No, viši je duhovi žele, kako bi Ahrimanu pokazali pravi smjer, u duhovni život koji će od Franaka svijetliti prema istoku. I sjeverna  svjetlost, koja također ima dušu, to mi je kazala kada sam za vedre ljetne noći na zavičajnom kamenju osluškivao glas što dolazi od Gabrijela, koji želi poroditi novu Europu.

Papa: Jesi li siguran?

Savjetnik: Ali sigurnost postoji samo gdje govore viši duhovi; a siguran sam da govore jasno.

Papa: Možda govore jasno, ali također znam da stoljeća koja će slijediti tište naše duše.

Eliza von Moltke

r. grofica Moltke Huitfeldt

Pred generalom Von Moltkeom u njegovoj se viziji otvorila prostrana panorama što je obuhvaćala tisuću godina europske povijesti. Ona mu pokazuje kako se čovječanstvo, kao posljedica papinskog negiranja individualnog duha, koje je u nekoj ranijoj inkarnaciji bila njegovo vlastito djelo, korak po korak vraća u zatočeništvo predmetnog svijeta mjera, brojeva i utega u kojem kao da se u pitanje dovodi čak i sâmo postojanje ljudske duše.

Doživio je kako je čovječanstvo tijekom materijalizma osamnaestog i devetnaestog stoljeća spopao velik san, tako da je zaboravljano duhovno podrijetlo čovječanstva, a povijesni je tijek promatran kao puki slučaj u darvinističkom razvoju. Mase se nisu bile sposobne vratiti na put spoznaje duha, već su se podale vjeri da najuzvišenije ideale treba tražiti u patriotizmu.

I sada je tako neispravno shvaćen nacionalni ponos bio kriv za mobilizaciju armija kako bi se one međusobno rastrgle.

Kada je general ponovno došao k svijesti, sa svoje je stolice podigao pogled prema vojnom liječniku koji se upravo pripremao da ga pregleda.

Iako je izvanjski devet minuta bio u nesvijesti, dijagnosticiran mu je fizički kolaps zbog preopterećenja i iscrpljenosti.

Stožerni časnici svih činova požurili su natrag na svoje različite dužnosti i smireno su govorili o tome kako je njihovom vrhovnom zapovjedniku potrebno samo malo odmora kako bi ponovno preuzeo svoj posao.

Samo je general Von Moltke znao s kakvom će strašnom dilemom odsada biti suočen.

Zapovijedao je najvećom vojnom silom što ju je svijet do tada vidio.

Dva milijuna "spavača" prema planu je pohitalo na njemačke granice kako bi potukli i uništili daljnje milijune "uspavanih" vojnika francuskih, ruskih i engleskih armija. Veliki strah u srcima tih muškaraca svih nacionalnosti bio je isti: da će se u njima probuditi individualni duh i dovesti ih do spoznaje da svi dragocjeni patriotski ideali nisu bili ništa drugo doli sanjarske tlapnje.

A najgore od svega bilo je da je sve upućivalo na to kao da se pred njima nalazi duga noćna mora smrti i sakaćenja u okrutnom paklu strjeljačkih rovova. Jer, sada se "papa" u zapovjedništvu armije u svojoj nutrini plašio da bi još samo rat, do sada nepoznatih razmjera, koji će se razvući u duljinu, čovječanstvo mogao navesti na to da uvidi neispravnost svojih uvjerenja i mjerila vrijednosti.