Noć je zaokružila krug krugova i donijela srcem ispisane riječi u dubinu oceana snova. Moji nekadašnji nemiri su se utopili u tvome pogledu i zasjali ljubičastim snom. Čuvarica Lunina hrama je prosula srebro i tkivo privida pretvorila u stvarnost ovoga jutrenja. U prelamanju svjetlosti nutrine iskri kaleidoskop žudnji i pretače se u kalež vječnosti. Sjećanja, čuvari vrata vremena, titraju purpurom svitanja i slikaju boje ljubavi na obzorju buđenja. Pod cvjetovima bijelog gloga se rađa osjećanje osjećaja ljubav i budi me iz davnih snoviđenja okrunjenih mirisima iz oluje ruža. Latice baršunaste prošlosti tkaju tepih kojim koračam u novu budnost. U dubini pogleda očiju boje jantara iskre strune romanse o noći punog mjeseca u kojoj zatvorismo mjene u plimu osjećanja. Volim te čarolijo stvarnosti, ti nevidljiva sjeno moga buđenja u ovom sretnom trenu mladoga dana. Iza zrcala svjesti, u onom dubokom Nietzscheanskom jastvu je ostao onaj drugi dio mene, ostala je ona koja se nije usudila zakoračiti u san. U kaležu života iskri sveta krv i pretače se u ponornice koje donose ljubav na pučinu novog sna. Postao si znak postojanja, smaragdna oaza u pustinji svakodnevice, izvorište harmonije u kugli vremena, ouroboros vječnosti. Dodirujem tvoje dlanove i osjećam zagrljaj duše i materije, ćutim kako postajemo znak beskonačnosti, dragi kamen, alem ovog trena sretne budnosti. Ogledam se u tvojim očima i vidim onu sebe koja je skrivala iz zrcala stvarnosti u nedosanjanom snu. Na obzoru mladoga dana se grle san i java, tvoji dlanovi dodiruju srce i pretaču svetu krv u nektar postojanja. Ocean snova se budi, zlatna hostija sveti ovo jutrenje i daruje nam otajsvo sreće.

http://umijece-vremena.blogspot.com