Nekada mi se pričinja da je Aurelije Augustin sa svojim Ispovijestima oživio i spustio se Jakovljevim ljestavama u naše vrijeme. Kada uronim u titraje Aurelijevih misli osjećam tihu sjetu njegove duše  titraje njegova velikog srca. Poruka koju ostavlja zlaćanom niti svoga znanja postaje svjedočanstvo njegova vremena i čuvarica njegove smjernosti ka istini. Slijedim titraje iznjedrene iz Aurelijeva svijeta i osjećam njegovo poslanje. Ponekad je potrebno vratiti se u pustinju iz koje se uzdigao prvi čovjek, vratiti se u vrijeme kažnjavanja tijela da bi osjetili vatru početka i začuli plač pustinjaka u oluji ruža. Ponekad se potrebno zaustaviti pred oltarom života, izgovoriti molitvu zahvale i zapaliti svijeću vremenu provedenom u zagrljaju sreće. Ponekad je potrebno osluhnuti mjesečevu sonatu i zaplesati sa zvijezdom sudbine, dozvoliti čuvarici Lunina hrama da nam ispriča priču početka. Ponekad je potrebno zaviriti iza zrcala svijesti i u dubini oceana snova pronaći još zatvorenu sedefastu školjku, otvoriti je nježnom žudnjom i iz oklopa strahova osloboditi osjećanje ljubavi. Iznjedrena iz zagrljaja pjeska i pjene boginja se uzdiže na naše nutarnje nebo i objavljuje purpurne sutone i ljubičasta svitanja sretnog života. Da, potrebno je osloboditi plavu pticu iz zapretenih sjećanja, dozvoliti joj da nam pokaže put ka ostvarenju sna. Potrebno je uroniti u vrtloženje zlaćanog vretena i osjetiti snagu i etiku vječne matematike, doživjeti izrastanje božanske geometrije i titrajima duše kvadrirati kružnicu postojanja. Ponekada je dobro odlutati u snove, nestati u bezvremenu univerzuma, družiti se sa planetama, paralelnim svemirima, drugim galaksijama. Dobro je koračati mliječnim stazama i osjećati lakoću bestežinskog stanja, lepršavost duše i drhtaje srca. Kada to ostvarimo tada svijet promatramo očima kontemplacije i vidimo prelamanje svjetlosti u kaleidoskopu želja, doživljavamo skladanje tankoćutne simfonije življenog života i sretni smo.  

http://umijece-vremena.blogspot.com