Ova noć miriše na tišinu i vino, tajnovita, neopipljiva kao oblak od snova. Stojim na rubu zagrljaja, osušena zemlja, tvoj pogled nebo puno želja.  U ekliptici sna mjesec pun srebrenog sjaja i toploga zlata. Ti, to su bili snovi, vjetar na seoskoj cesti i ruka na ramenu u kinu. Ti, to je bila sreća i suze pri rastanku, traženje blizine, telefonski razgovori i pisma. Ti, to je ljubav, ali nije život. Uvijek kada sam dolazila s mirisom januara na koži s isušenim ispucanim usnama, s nepokretnim dlanovima na kojima je počivala žalost tvoj osmijeh je plesao tijelom, skidao inje iz kose i palio vatru za zaleđeno srce. U igri s ljubavi smo investirali mnogo, izgubili sve, a dobili život. Na stolu leže ruke iz nedovršenih zagrljaja s dlanovima punim nedavnih dodira. Vani se netko smije grohotno i zlobno. Željena tišina puca, mrvi vjerovanja, razbija toplinu. U kaminu gori vatra, na zidovima žive sjene, nesigurni valcer prstiju se slijeva u simfoniju, devetu, rođenu u gluhoći osjetila.

 "Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb 1987.

http://umijece-vremena.blogspot.com