Tuga je suptilna silueta koja nas samozatajno prati na ovozemaljskim putevima. Ona je naličje ljubavi, često prisutna kao svjedočanstvo ljubavnog žara. Tuga nije strah, u njoj se ne kriju žrtva i krvnik, ona je sjetna čuvarica nutrine, stražarica na vratima sreće, svjedokinja snage srca koje tugom šapuće o duševnoj boli. Da ne pređe u očajanje treba ju odživjeti, darovati joj miris, okus, boju, zvuk, treba ju utjeloviti u žižu bića. Tada postaje tiha sjeta, sjećanje odjenuto odorom ljubavi. U vremenu koje nazivam olujom ruža sam bježala od osjećanja tuge. Lepršala sam slijedeći snagu vanjskih poriva. Bila sam poludjela lađa na pučini životnog oceana, orahova ljuska na površini životne rijeke, tek suza na dlanu vremena, napuknuta kristalna vaza u kojoj je umiralo cvijeće ljubavi. U nutrini se nagomilavala ispraznost, entropija potrošenog zraka koji se vrtložio u zatvorenom sustavu nepostojanja. Stajala sam na margini otuđenja od sebe same, gubila se u potvrđivanju tuđih misli bez želje da potražim smisao u nutrini. Tražila sam izvorište ljepote u literaturi, prelistavala filozofske knjige, čitala poetične tekstove novoizrastajuće znanosti, definicije učila napamet, a nisam spoznavala da se izvorište ljepote krije u dubini azrurne ljepote sretnog trenutka postojanja. Onda sam susrela tebe na planeti na kojoj sunce nikada ne zalazi. Bajka se pretakala u život. Ruža je cvjetala mirisom šaputavog srca i otvarala okna koja su dugo vremena bila zatvorena za tugu i za ljubav. Stajao si na obzoru, na onoj strani svijeta koju nosimo u duši. U tvojim očima se prelamao zlatni sjaj vječnosti i uranjao u srce. Srce je titralo doživljajem tvojih dodira. Raslo je, širilo se u beskraj i grlilo nježnost tvojih milovanja. Moć sadašnjeg trenutka se dokazivala ljepotom tvoga pogleda. Stvarnost se potvrđivala u iluziji sna, prerastala iz privida u svjesnost. Govorio si vjetrom koji se spuštao sa orkanskih visova prohujalog vremena i kovitlao tugu u oblak iz kojeg su potekle suze. Tuga nije strahovanje, tuga je druga strana lica ljubavi, Talijina maska koja u sebi krije osmijeh i suze.  Šapnuh, dobar dan tugo, isplakah bol i osjetih blaženstvo. Srce je zaplesalo ritmom sreće i pozvalo tvoje na slavlje osjetila. Kožom se slijevala zvjezdana kiša tvoga neba. Na luminu noći je iskrila nova spoznaja, podsvjest je gubila snagu kojom me vodila tamnim koridorima svjesnosti i tugu pretvarala u vrisak povrijeđene taštine, u krik ranjene zvjeri spremne na osvetu. Misli nagomilane u mreži sive tvari su se pretakale u tankoćutnost osjećanja i razlijevale tijelom. Nutarnje sunce je objavilo srcozorje novog zlatnog doba. Iz  zagrljaja toploga zlata se rađala geometrija trenutka, arhitektura postojanja u čujnoj čulnosti ljubavi.

http://umijece-vremena.blogspot.com