Ladyhowke je najljepša bajka za odrasle koju sam ikada gledala na filmu, najromantičnija ljubavna priča koju ponekad sanjam. Prokletstvom nemilosrdnog crkvenog oca dvoje nedužnih, dvoje mladih, dvoje neopterećenih mržnjom i zavjerama, dvoje zaljubljenih su jednostavno osuđeni na život bez susreta, bez zagrljaja, bez milovanja, bez poljubaca, bez međusobne potvrde ljubavi i ljepote tog čudesnog osjećaja. Osuđeni na susrete i rastanke sutona i svitanja, susrete i rastanke u sunoćavanju i praskozorju sna, na treptaje oka promjene obličja tijela, na nježne dodire ljubavnog žara koji ostaje samo san. On noćima luta kao vuk, a ona danima leprša kao sokolica. Vuk i sokolica mogu biti prijatelji, mogu cijeli život jedan drugoga pratiti, jedan drugom pomagati, jedan s drugim dijeliti sreću i bol, jedan drugom darivati ljubav. Prokletstvom im je oduzeta i sreća i bol, oduzeto im je osjećanje osjećaja, oduzeta im je mogućnost življenja ljubavi. Nemogu se ni u jednom obliku svog fizičkog postojanja sresti, jer izlaskom i zalaskom sunca, u onom čudesnom treptaju oka u kojem se smjenjuju svijetlost i tama, žena prestaje biti žena, a muškarac prestaje biti muškarac. Čudesna igra magije, bajka nad bajkama, ljubav nad ljubavima, igra s osjetilima, ples osjećaja, glupost neobrazovanih, želja za osvetom i na koncu pobjeda ljubavi, pobjeda koja nije izrasla iz osvete nego iz Božjeg sna. Trenutak kada je dan noć, a noć dan, treptaj oka u kojem se grle sunce i mjesečina, pir Sola i Lune, zagrljaj svjetla i tmine u slobodu ljepote, u oslobođenje od prokletstva u ljubav, u život koji ponovo postaje san.

U jednoj od onih noći, kada smo gazeći nebesku rijeku s iskrama želja tražili pute ka jednom novom, tek nastajućem, dvojstvu, osjetih da među zvjezdama nema mostova. Stavih srce u vjetar tvoje blizine, poželjeh reći nešto još neizrečeno, ali jeka svjesno ili nesvjesno nataloženih iskustava u tebi zaustavi moje misli. Osluhnuh tišinu u kojoj začuh treperenje davnih snova i tvoje misli. Kao mekani dlanovi snova, poljubcem me  pomilovala istina naših prošlih vremena. Sve što šapćeš ženo to nije samo naše, netko je i prije pio iz iste čaše, mnoge se davne jeke u jednoj pjesmi spletu...... I ja shvatih da je svatko nalik samo na svoju ljubav jer ako ptica voli, ljubav ima krila, ako mačka voli ljubav dobija kandže, ako dijete voli ljubav je puna stida............ U tvojm zagrljaju jedini osjetih ostatke djeteta u sebi i doživjeh ljepotu sna. Shvatih da sam za sve prošle tuge bila sama kriva, jer sve prošle godine, vjerujući da sam samo žena, nisam dozvolila suncu da mi cvijeće smami. Šapnuh tiho, najtiše što sam mogla da ne razbijem tišinu, da glasom ne dotaknem san. Tebe osjetih nježnije u sebi, tebe kao kišu sreće, tebe kao rastopljeno sunce i cvjet jedan planu za svo ono cvijeće što je ostalo u tami. za sve što nije cvalo i u jednoj ruži danas cvate mnoštvo prošlih ruža. Istino života, snu koji budna sanjam, ljepoto svitanja, zanosu sunoćavanja uz tebe saznah tko sam, osjetih što želim i sve to zatvorih u vječnu lakoću postojanja.

http://umijece-vremena.blogspot.com

https://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=27606