Na laticama ruža otplesasmo posljednji valcer ljeta osluškujući tonove sonate dolazećeg jesenjskog sna. Vrtloženjem srca uranjam u aquatorij ljubavi i dušom preslikavam tvoje oči na platno sjećanja, biserima oslikavam nježnosti tvojih usana, koraljima ucrtavam reljefni trag tvojih dlanova na koži uvijek gladnoj tvojih milovanja.  Ljubim naše školjke pune čežnje i žudnje, lovim ih, vadim iz dubina  oceana, skupljam ih svilenkastom mrežom želja i ostavljam u osmijehu vječnosti da svojim sjajem pozdravljaju srcozorje svjesti, jutrenja želja, svitanja nade uvijena koprenom od jantarnih   suza našeg zajedničkog sna. U idili ovog jesnjskog sutona, u rapsodiji boja rujanskog sunoćavanja, pogledu tvom promatram kako se pale oči neba i svoj sjaj slijevaju u ovaj tren spokoja. Na ramenima ćutim kako se kapi iz slapa zagrljaja slijevaju tijelom i pretvaraju ga u impresionistički aqurel pastelnih boja. Postajem ideokinetička slika uokvirena u zlaćani okrvir tvojih očiju i nestajem u galeriji tvoje svjesnosti. Ona živi titrajima srca, dinamikom duše, kovitlanjem krvi u srcu punom kristalnih osjećanja izniklih iz tvoje blizine. Noć odjekuje tišinom pjeva nježnih ptica koje hranih u zimskim večerima samoće. Sonata od snova se spušta mjesečivim srebrom u naše duše i zaokružuje ovaj tren u bukoliku željene Arkadije na padinama zelene rijeke tvoga djetinjstva. Darovao si nijanse smislenosti mom životu, obojao ga bojama nepostojećim u duginom spektru i njima izgradio most nad provalijom vremena. U simbiozi trajanja, u dvojnosti bezvremene istine postajemo nedjeljiva cjelina, drugo obličje jednine koje se ljubavlju pretače u prvo obličje množine. Mi, to je neuništiva ekliptika sunca koje nas nikada ne napušta.

http://umijece-vremena.blogspot.com