Na horizontu sjećanja blješti vizija vremena provedenog na dalekom kontinentu, u zemlji indiosa. Bili smo stranci u domaji dalekog naroda, ali nismo bili tuđinci njihovim dušama. Osjećali smo duh njihova porijekla i činilo nam se da i oni osjećaju naš. Protjerivani, tlačeni, mučeni oni su se održali snagom ljubavi i ponosom na svoje rodoslovlje. Vodili su nas kroz prašume u kojima se čuo zov njihovih pradjedova, a oni su im odgovarali izvornom muzikom iznjedrenom iz dubine duša. Kitili su nas cvijećem, darivali su nam ruže čudesnih boja, plesali smo s njima na beskrajnom pješčanom žalu drevnog oceana. Iz kokosovih ljuski smo ispijali omamljujuće piće i nazdravljali prelamanju dana u noć i noći u dan. Tamo doživjeh vječnu ravnodnevnicu, vječni ekvinocij, vječnu harmoniju između duše i tijela. Još uvijek čujem tankoćutnu melodiju kojom su slavili dan ukazanja Gospe Coromotske, madre de deos koja je sjedinila različita vjerovanja u ljubav. Vidim procesiju u kojoj su nosili njen kip okićen cvijećem iznad kojeg su lepršali leptiri čudesnih boja. Osjećam tropski vjetar koji nas je dodirivao mirisom kandila i svetio te nezaboravne čase. Ushićenje budnosti se pretakalo u iskustvenost pobratimstva svih bića u kozmosu. Ljubav je lebdjela u zraku, postajala je vidljiva silueta vječnosti, opipljiva draž koja nas je zgušnjavala u zagrljaj sa nama dalekim plemenom, postovjećivala nas s njima i dokazivala da je uistinu cesarica svih srodnih duša.

http://sretan-trenutak.blogspot.com