Budi sretna, imperativ ispisan srcem moje majke na prvoj stranici mog dječejeg spomenara. Sjećam se početka, pričinja mi se, zrcali se u čežnjama koje nikada ne jenjavaju, ogleda se u  težnjama koje vječno u meni žive. Cijelog života istinu zbori, slijedi tiha pedagogija ucrtana u taj zbornik dobrih želja. Čujem glas pretočen u želju na trećoj stranici tog brevijara punog nježnih naredbi. Budi uvijek dijete veselja i sreće jer što više rasteš i brige su veće. I ja živjeh sreću, preživjeh sve tuge i nesreće, nadživjeh susret sa umiranjem na vratima vremena. Ispisah još uvijek nedovršenu priču o gradu sanjajućih knjiga u kojem je vrhovna svećenica ljubav, o misaoni Proustiani u kojoj je vrhovni knez osjećaj, o Arkadiji, zemlji pastira, u kojoj je vrhovni Pan nedosanjani san. U noćima promatram beskrajnost zvjezdanog neba i osjećam nedokučivost tajni univerzuma utkanu u mliječni put, u zrcaljenje dalekih galaksija. U praskozorjima ćutim besmislenost pokušaja tu čaroliju pretočiti u pjesmu, odjenuti je smislom sadašnjeg trenutka, obojiti je nijansama nutarnje tišine i pustiti je da se slijeva u razumljivost nerazumljivosti svevremena. Skučenost ovozemaljske prostornosti se tada preobražava u zlaćanu krletku u kojoj tjelesnost određuje putanje na kojima spoznajem da sam uvijek na pola puta do cilja. Pređena polovica se pretače u polovicu koja se zrcali u želji ka nedohvatnoj budućnosti. A rijeka vremena teče u nepovrat i dokazuje da nikada nisam u istoj kapljici te čudesne vode.

Odsanjah život na margini spokoja i nespokoja, uranjah u drevne oceane i slušah poeziju vode, lebdjeh nebom i oćutih lakoću postojanja. Zadržah se u snu da vječnost nikada ne prestane, da se životnost ne pretoči u monotoniju nepostojećeg svijeta, da sunce nikada ne zađe sa našeg sretnog planeta, da vrtlozi tamne materije ne prekriju zlaćanu toplinu Venerina cvijeta. Još uvijek ponekada odlutam u širine i visine Danteovog limba, bestjelesna, besprostorna, bezvremena uranjam u krugove u kojima ljubavi robujem, u kojima sa sretnim dušama drugujem. Tada čujem rapsodiju boja, sonatu mjesečeva sjaja, odu radosti i baladu ljubavi. U hramu ljubavi gori vječni oganj, plam iznjedren sa početka priče ispisane zvjezdanim slovima nutarnjeg neba u kojima sniva svako sretno i radosno biće.

To je utopija koja živi u mojim snovima. Što je smisao života pitam se Camusovom budnošću? Jesam li Sizif koji svejsno živi svoje apsurde, ili sam Prometej koji je ukrao vatru bogovima i danas izložen na virtualnoj stijeni podnosi ranjavanje duše?  Možda sam tek kroničar bolesti ovog vremena, bolesti kojoj neznam uzrok ni lijek, tihi svjedok kriza koje slično kugi neočekivano dolaze, prolaze i opet se vrate. U duši osjećam herojsku budnost Camusova buntovnika, dostojnost čovjeka. Pitam se što je bio Oran za njega, mjesto u kojem su događale strahote? Ćutim da takvih mjesta ima posvuda, to su obična mjesta ucrtana na globusu, mjesta u kojima se rađaju, žive i umiru ljudi. Godine o kojima je pisao Camus nisu godine rata, to je naše vrijeme, vrijeme vječnoponavljajućih bolesti. A čovjek, to slabašno, golo rođeno biće u kojem je ukorijenjena težnja za povjerljivošću, skrovitošću i jasnoćom svega što opstoji, čeka stvoritelja, apsoluta, Godota koji će ga izvući iz apsurda, u kojem bi se on ukorijenio i osmislio smisao života. To je neobjašnjiva metafizika, projekt u prazno, nedohvatna istina koja nam protiče kroz prste kao pjesak u satu nutarnjeg vremena. Smrtnicima nije dohvatljiva apsolutna istina spoznaje svijeta jer ona u svjesti fizike ne postoji.  Egzistentnost koju možemo vidjeti, opipati, osluhnuti, kušati, omirisati spoznajemo slično otkucajima srca i tako nam postaje kristalno jasno naše neznanje.

http://sretan-trenutak.blogspot.com