Bila je divna mlada djevojka. Život joj je bio ispunjen i lijep.Sanjala je snove kao i svi, živjela život miran i tih. U svom mirnom životu sanjala je o udaji, tako došlo i to vrijeme.Bili su to dani najveće sreće. Odabranik njenog srca bio je pažljiv, divan, neizmjerno ju je volio. Nakon godinu dana došla je još jedna sreća, prekrasna mala djevojčica. Svo troje živjeli su kao u bajci. Tada jednog dana nepozvano nad njih se nadvilo zlo. Stradali su u saobračajnoj nesreći. Ona je preživjela, a njeni najdraži otišli su na drugu stranu. Šok je bio strašan. Slomljenog srca i duše teško se oporavljala, jer njena jedina želja bila je da je sa svojim najmilijima. Bez njih život joj više nije imao smisao.Uz pažnju i skrb lječnika polako se oporavljala. Pred njom je bio novi život, život tuge i samoće. Na svom radnom mjestu polako se vračala u normalu,bila je komunikativna, s vremenom se i šalila,ali bol za voljenim suprugom i kćerkicom nije ju napuštala. Kad  je došla kući sama,tonula je u tugu u samoći.Živjela je od uspomena i vremena provedenog sa njima.Vrijeme je prolazilo, a ona je krila svoju bol i osamljenost.

Desetak godina nakon ovog za nju teškog događaja na posao gdje je radila došao je novi namještenik. Otprilike njenih godina,pristao,uvijek spreman na lijepu riječ, pomoć. Sa svima se družio, šalio, svi su ga brzo zavoljeli.Pa tako i ona.Nakon toliko godina samovanja i tuge nije mogla  sebi vjerovati da se zainteresirala za tog čovjeka. Pomno je to krila.Pošto su njih dvoje bili slobodni vremenom su poćela zadirkivanja od ostalih namještenika u želji da ih spoje. No ona je samo odmahivala rukom, izbjegavala takve razgovore. Znala je reći: što mora biti bit će, ne dosađujte.Jednog dana on joj priđe i pozove ju na kavu nakon radnog vremena. Ostala je zatećena, iako je to željela nešto je u njoj vikalo; nemoj, nemoj! Zbunjena odgovori; ne mogu danas možda drugi put. Nije se naljutio, sa čarobnim smješkom odgovori; dobro, ali onda nema isprika.

Shvatila je da ju taj čovjek neodoljivo privlači, to ju je plašilo i zbunjivalo. Tolike godine živi u iluzijama, živi sa svojom obitelji koje odavno nema, odkud sad ta privlačnost i misli o „pridošlici“. Dugo je razmišljala, zbrajala i oduzimala te konačno odluči da će izaći sa njim. Njezinu smućenost primjetila je njena kolegica.  Rekla joj je svoje mišljenje. Izađi sa njim, ne možeš ćitav život samovati i tugovati, imaš pravo ne život. Daj trgni se, razmisli,ako zatvaraš vrata sreći kako  da dođa do tebe. Nasmijala se,kratko odgovori; „ kroz prozor“,na što su obje prasnule u smijeh. Naišao je On.Sa smješkom prozbori; Vas dvije nešto ste izuzetno dobre volje, pri tom se obrati Njoj... nadam se da danas imaš vremenena za kavu. Umjesto nje odgovori njena kolegica; naravno da ima, sramežljiva je, to ti je to.

Nastavlja se