Priča počinje ovako...

Lucija se saginje i izvlači naš ogroman stari i dugo vremena neupotrebljavan kufer koji već godinama leži i skuplja prašinu ispod našeg bračnog kreveta, kupljen pred nekih dvadesetak godina na jednom od naših mnogobrojih zajedničkih putovanja. Sa zahrđalih i iskrivljenih kotačića poput samotnih sivih končića, vuku se ostaci pokidane paučine.

Nekako razumijem i shvaćam njene razloga za odlaskom, pa ipak i usprkos svemu, želim je zaustaviti, želim je spriječiti da ode, želim da se sjeti svega lijepoga među nama i sve što hoću je da i dalje bude moja.

Bacam pogled na taj starinski kufer koji još uvijek na svojoj zagasitoj kožnoj poleđini grčevito poput najtvrdokornijeg ljepila drži utisnute naljepnice svih krajeva svijeta koje smo u proteklih dvadeset godina zajedničkog života nas dvoje pohodili kao sumanuti ljubavnički hodočasnici. Nema mjesta gdje se na tim putovanjima nismo voljeli, nema plaže ni kamena s kojeg nismo ispijali pečat svog ljubavnog žara. Sjećanja nahrupljuju iz sekunde u sekundu, vrludajući labirintom moje duše kao nenadana riječna bujica.

Ona i dalje nervozno ubacuje svoje stvari u kufer, niti jednom ih ne pogledavši, te slike naših uspomena naljepljene na poleđini kufera, niti jednom ne otvara usta da bi joj riječi mogle poteći i izreći... izreći na primijer...sjećaš li se tog i tog mjesta, kako nam je bilo lijepo i kako samo se voljeli. Niti jednom to ne čini, već jednu od tih slika u žurbi, hitnji i nehaju slučajno čak i raspara. Tek tada, uz tihi šapat rasparnog papira, kao probuđen iz mrtvila i obamrlosti bunim se i progovaram:

-Pripazi Lucija, rasparala si sliku Egipta, piramide će sad izgledati smiješne i nakošene. Sjećaš li se... – pokušavam nešto izustiti ali znam, sve zvuči bezveze.
Ona me samo u nevjerici gleda govoreći:

-Ti nisi normalan ja odlazim a ti pričaš o piramidama. Trebala sam te davno prije ostaviti.

Nije mi jasno zašto sam izrekao tu naoko glupost o piramidama kad znam da je zapravo trebam pitati, zašto pakira kufer, gdje odlazi, zašto ide bez mene. I opet onaj jasan i bistar osjećaj da shvaćam zašto to čini, ali....

Zatim Lucija počinje dugo i bučno nešto govoriti, jer primijećujem da joj se usta otvaraju i riječi zasigurno izlaze, ali ništa ne dopire do moje začahurene nutrine. Ustajem iz kreveta i prekoračujući kufer koji se poput ljubavnog bremena razapeo između nas dvoje, pokušavam joj prići i zagrliti je, onako, kao nekada davno, kada je znala reći da je ništa na svijetu ne može utješiti kao moje tople ruke oko njenog tijela i njena glava naslonjena na moje grudi.
Pokušavam sve učiniti gestama i pokretima tijela kad to već ne uspijevam izvesti riječima, kao u nekim davnim danima kada je govorila da je smiruje osluškivanje uspavanke mog mirnog i staloženog srca.

Odguruje me neočekivano snažno te posrćem i padam uz hladnu jeku njezinih riječi:
-Ne dodiruj me i ne prilazi mi više. Nikada!

Lucija je spremna, gotovo sva njena odjeća potrpana je neuredno u njegovu nutrinu i još uvijek zamagljenih očiju od nevjerice, čujem poznati zvuk zatvaranja patent zatvarača na kuferu i njegovo gotovo već  zaboravljeno simpatično preskakivanje zupčanika. Jecaj? Ili možda zov. Možda nije kraj, tješim se, a da pokušam još nešto...bilo što...

S rukom na iskidanoj ručki, Lucija i naš ogroman zajednički kufer prepun njenih stvari stoje u mračnom hodniku, spremni za odlazak, na put bez povratka. Opet me, dok je tako promatram, preplavljuju slike sjećanja naših zajedničkih dana, kada smo se voljeli i puno putovali. Sjećam se neke neopisive sreće koja me obuzimala dok bi je promatrao kako svojim rukama sprema u kufer našu odjeću s puno pažnje. Moje hlače uz njenu suknju, moja košulja uz njen grudnjak, njena spavaćica uz moju pidžamu, naše četkice za zube zajedno, zapletenog poljupca u istom neseseru.
I ono najvažnije, naše neizostavne knjige bez kojih nismo ni na putovanja nikada odlazili i koje bi ona utisnula duboko u našu odjeću da im se korice ne bi kojim slučajem oštetile dok sam ih ja uvijek volio zamišljati kako leže jedna preko druge isprepletenih stranica, stopljenih slova, riječi i rečenica poput nezasitnih ljubavnika pjesme i proze.
Nikada joj nisam pričao o tom osjećaju blaženstva koji me obuzimao pri pogledu na našu zajednički posloženu odjeću i stvari da ne bi pomislila da nisam normalan, pa sam šutke uživao u toj samo meni znanoj tihoj sreći.
Pa ipak, danas je to po prvi put izgovorila, izrekavši, ti nisi normalan, biti će ipak da je nekako otkrila moju tajnu i moju slabost da i beživotnim stvarima pridajem osobine živih bića. A možda je i nešto drugo bilo u pitanju iako nisam mogao ili nisam htio dokučiti što. Znam samo da se nešto dugo kuhalo u njenoj nutrini jer mi već izvjesno vrijeme ništa nije pričala. Knjige koje smo čitali odlagali smo svatko na svome noćnom ormariću i nikada više, od vremena kad smo prestali putovati, naše knjige nisu došle u situaciju da bi im se stranice niti slučajno ispreplele kao nekada. Nije mi više čitala najbolje odlomke iz knjiga niti je to više tražila od mene.

Moja sjećanja prekida Lucija s jednom riječju ni ne gledajući me u oči držeći jednu ruku na kvaki a drugu na kuferu, spremna za odlazak:

-Zbogom.

-Zar samo tako? Makar me poljubi za kraj, Lucija – govorim joj, nadajući se da ću možda najvatrenijim poljupcem uspijeti rasplamsati davno zaboravljenu strast i nekako je vratiti.