Zvonimir Golob

Zvonimir Golob (Koprivnica, 19. veljače 1927. - 1. lipnja 1997.), hrvatski pjesnik.

Nakon studija u Zagrebu, jedan je od pokretača časopisa "Krugovi", a uređivao je i druge publikacije.

Sudjelovao je u osnivanju grupe "Studio 64", koja je stvorila i afirmirala "Zagrebačku školu šansone".

Golob je svoje pjesme gradio asocijacijom metafora, a posebnu pozornost pridavao je glazbenosti i čitkosti stiha.

Objavljivao je i eseje, te prevodio s više jezika. Skladatelj je i autor tekstova šansona snimljenih na 20-ak ploča i kazeta, a bavio se i umjetničkom fotografijom.

Jednom je rekao: "Ja sam samo čovjek koji piše o onomu što vidi i čuje....moje pjesme su moja duša".

Njemu u čast se zove književna nagrada nagrada Zvonimir Golob koju se dodjeljuje od 2003. i Festival neobjavljene ljubavne poezije Zvonimir Golob koji se održava od lipnja 2009.

Od 23. ožujka 2009. se u Koprivnici održava i šansonski festival koji nosi ime Golobu u čast.

 

Arsen Dedić i Zvonimir Golob

Neka njegova djela je u njenoj antologiji Zywe zradla iz 1996. sa hrvatskog na poljski prevela poljska književnica i prevoditeljica Łucja Danielewska.

 

 

SLIKA

Na zidu slika: stol, igračke,
nekoliko jabuka
i prazan tanjur.

Jabuke se kotrljaju,
padaju u vrt,
uspinju se na stablo
i ponovo rastu.

Prozor je otvoren,
noć kao kiša
kaplje u prazan tanjur.

Za stolom sjedi dijete,
promatra me
i skriva ruke
iza jastuka.

Plaši se,
ne prepoznaje me,
mislim da me ne voli.

Jedno je oko plavo,
drugo sivo.

- Što si učinio od mog života?
reče dijete, a usta mu zatvorena.
- Ne znam, odgovorih – oprosti,
ne sjećam se,
zaboravio sam.
Mislio sam da je to moj život.

TIJELO ŽENE

Cuerpo de mujer, blancas colinas, muslos blancos ...
(Pablo Neruda)

Tijelo žene, skrovito čudo nepoznato u tebi,
ima li veće nježnosti nego što je moja
dok spavaš ljupka u sjeni svoje svjetlosti?

Silazeći u tebe kao u ponornicu
ponavljam imena cvijeća da bih te objasnio:
perunija, azaleja, robinija hispida.

Dok spavaš ti se igraš, rijeko u koju uranjam
svoje ruke, rastužena i vječna,
sa svojim šljunkom od sedefa i spaljene mahovine.

Na tebi sve prepoznajem i svemu se čudim:
tu je ponor iz koga dolazim i kome se vraćam,
i slana me žeđ obilazi dok umireš, slatka patnjo.

Evo koliko te tražim: kao jeka svoj glas,
kao glas svoju jeku sto ne prestaje
i gori u mojoj krvi, u mojoj glavi bez svjetla.

Evo koliko te želim: kao pusta površina vode
svoj vir da je uznemiri i da sustane tamo
gdje sve počinje, i odakle smrt ne silazi.

Ima li ljepše od tvoje kovine,
od tvog voća koje se nudi? Ja sam brod
što tone i što se ljulja između tvojih obala.

Evo te, pobijeđene i gole, ali tko će proći
ispod slavoluka sa vijencem gorka lovora?
U tvom snu i ja sam izgubljen zauvijek.

Zagledan u beskrajne prostore otvaram
dio po dio tvog tijela što se ne razlikuje više
od mene u meni, jednako i jednako samo.

Tu je i nevidljiva pjesma koja preobražava
sva tvoja čuda u jedno, uzdrhtalo na kiši,
i prokleto nebo što ranjava plače iza tvojih vjeđa.