Poklonio si mi
osamnaest crvenih ruža,
sve zvjezde s neba
i budućnost u celofanu.......

Zagrljajem si želio
ubrzati okretaje zemlje,
oživjeti vjetar s planine
pojačati sjaj sunca........

A nisi osjetio da nam kradeš mladost,
bezbrižnost,
sne.

Želio si sreću,
a prostor u kojem smo snivali
je bivao sve manji.
Želio si ljubav,
a ja sam se borila protiv navika.

Bilo je to davno,
u vremenu poezije i ruža,
tek danas bih znala
navike pretvoriti u ljubav.

Pokloni mi još jednom
osamnaest crvenih ruža

koje ne prosipaju svoje trnje na putevima ka sreći. Nismo se više pronašli na stazama vremena. Kao dvije zalutale lastavice smo prezimjeli u predklijetkama snova, kao pustolovi bezvremenom smo savijali gnijezda u paralelnim svemirima. Osluškivala sam glazbu Pitagorinih sfera i pitala se čuješ li je i ti. Tugovala sam na obali smaragdnog jezera tražeći sjaj tvojih očiju koje su nestajale iz sjećanja.Voljela sam bezgranićje vjerujući da je ovo samo ružan san iz kojeg ću se u jednom jutrenju probuditi na pragu hrama ljubavi. A onda osjetih uzaludnost čekanja na Godota. Očutih istinu u pretakanju zaljubljenosti u ljubav, u bezuvjetnost trajanja u bezobećajnosti sreće. Na Levantu je jutarnjica objavila rađanje ljepote ubijajući tminu iščekivanja. Na hridi oceana nedosanjanih snova je boginja sagradila hram i na žrtveniku zapalila oganj novoga sna.

U perivoju procvjetaše mendule i omamiše me mirisima proljeća i pretočiše se u moć sadašnjeg trenutka. Sjećanje na osamnaest crvenih ruža pospremih kao aquarel nježnih boja u galeriju lijepih uspomena. Smaragde ponesoh kao amulete neostvarenih želja i sakrih u pukotine zaborava. Sudbina na dlanu vremena iznjedri dva ćilibara.

"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.

http://sretan-trenutak.blogspot.com