STRES - NOVA RASPROSTRANJENA BOLEST

Eigil Kristensen

Sve više i više ljudi pati zbog dugotrajnog stresa. Prema danskim novinama Weekendavisen od 22/12/99 mi imamo tjelesne reakcije iz kamenog doba kao odgovor na zahtjeve modernog svijeta.

Stres je prilično nejasan pojam koji povremeno koristi većina nas. No, stres je dobar primjer kako um i tijelo predstavljaju dvije nedjeljive strane ljudskog bića. Stres ima psihološku definiciju i može se izmjeriti i testirati. U odnosu na kratkotrajni stres, koji može biti vrlo koristan, stres koji se pretvara u dugotrajnu opsadu tijela, vrlo je opasan. Na kraju stres može uzrokovati da ljudi postanu hendikepirani, mentalno poremećeni ili da izgube svoj život kao rezultat komplikacija koje su opasne po život, kao što su kardiovaskularne bolesti ili depresija.

U vrlo velikom porastu su bolesti povezane sa stresom. U Švedskoj, koja od 60-tih vodi na području istraživanja stresa, otkrili su da čak i mladi ljudi trepe zbog iscrpljenosti i ranog starenja što je rezultat dugotrajnog stresa. Na Karolinska institutu u Štokholmu vrše se istraživanja stresa i otvorili su kliniku sa 12 terapeuta. Sve se svodi na to da se pripremimo za ono što švedski ministar trgovine, Mona Salin, naziva najvećim problemom na radnom mjestu dolazećeg stoljeća, naime za stres.

Povečani zahtjevi za učinkovitošću, slobodne profesije i ugovoreni poslovi, nagle promjene, dovršavanje nekog projekta u kratko vrijeme i povećanje obima posla, sve su to recepti za stres. Možemo se čak zapitati kako to da se ljudi osjećaju tako opterečeni na poslu u stoljeću u kojem su se uslovi rada uglavnom postupno poboljšali.

No, prema novinama Weekendavisen, treba razumjeti da se stres događa kao paradoksalna interakcija između zahtjeva modernog svijeta i reakcija koje su bile tipične za čovjeka iz kamenog doba. Ono što se događa kada je čovjek pod stresom ima svoje korijene u davnoj prošlosti – tijelo se fizički i psihološki priprema za opasnost.

U takvoj situaciji čovjek može birati između različitih strategija.

Jedan program je poznat kao «bori se ili bježi» program i smatra ga se tipično muškim. Tjelesni mišići se zapravo pripremaju za borbu protiv opasnog napadača – u takvoj situaciji za akciju su spremni naročito mišići gornjeg dijela tijela – ili za dati petama vjetra, i u tom slučaju je donji dio tijela spreman za akciju. U novinskom izvješću direktor klinike za stres u bolnici Karolinska rekao je da «ovaj program uključuje između ostalog veliko zagrijavanje tijela sa ubrzanim pulsom, visokim krvnim tlakom, crvenilom u licu i napinjanjem mišića, a uz to tu je i psihološka spremnost u obliku intenzivne ljutnje, koncentracije, a možda i straha.» Razvijanje goriva U tijelu se odvija proces koji ima nekoliko faza. Kao prvo, veza između živčanih stanica postaje intenzivnija. Nakon toga slijedi pojačana aktivnost hormona, gdje se kemikalije kao što su adrenalin, noradrenalin i kortizon brinu da mišići za odgovarajuću borbu ili bijeg dobiju višak goriva u obliku masnih kiselina ili šećera u krvi. Istovremeno je spremnost tijela za brzu akciju organizirana na takav način da ako dođe do borbe bude čim manje krvarenja i zbog toga se krv malo zgrušava.

Istraživači stresa jednoglasni su u mišljenju da su te reakcije dobre. Tijelo samo traži način na koji ono može povratiti ravnotežu. Kada se adrenalin koristi da bi se obavio naročito težak, ali uzbudljiv zadatak i čovjek to može obaviti i biti zadovoljan, to se može opisati kao oblik kratkotrajnog stresa koji je sasvim bezopasan, jer se nakon toga čovjek može opustiti.

U drugu ruku, opasno je kada ljudi moraju mjesecima biti napeti i spremni na akciju. Tijelo za to jednostavno nije spremno. Ono postaje iscrpljeno i to ima utjecaj, na primjer, na sposobnost koncentracije. Tada dolazi do stvaranja slobodnih masnih kiselina koje tokom vremena dovode do otvrdnjivanja arterija.

Praviti se mrtav i nevidljiv

Jedan drugi program često se naziva program «praviti se mrtav». To stanje karakterizira beznadežnost i strategija biti čim više nevidljiv. Pasivnost aktivira hormon kortizon, a to je hormon koji slabi i ugrožava imunološki sustav. Objašnjenje za to je ponovno potrebno potražiti u prošlosti. Kao moderni oblik stresa, stres koji je povezan sa kortizonom također je poznat kao stres beznadežnosti i obično se javlja kada se ljudi nađu u bezizlaznoj situaciji.

Stres beznadežnosti je oblik stresa koji je opasan po život. To stanje uključuje između ostalog povečani rizik od srčanih bolesti, a postoji i opasnost od depresije. Pacijenti sa stresom imaju različite simptome kao rezultat dugotrajnog stanja stresa. Jedna grupa može imati jake, neprekidne bolove u mišićima i sustavu za kretanje, druga grupa su ljudi sa kroničnim sindromom iscrpljenosti, a treća grupa su pacijenti sa takozvanim sindromom pregorenosti. To je stanje u kojem su dijelovi središnjeg živčanog sustava oštećeni ili ograničeni zbog dugotrajnog utjecaja hormona stresa.

«Potrebno je dugo vrijeme za oporavak od pregorenosti», kaže Aleksander Perski, «no, mi smo optimistični kada je u pitanju sposobnost mozga da se oporavi i povrati svoje funkcije.»

Ono što je apsolutno odlučujuće u razvoju stresa je nesklad između zahtjeva vanjskog svijeta i unutarnjih mogućnosti oporavka. Ako čovjek ne doživljava svijet oko sebe kao opasan, on ne doživljava stres, berem ne dugotrajan stres.

Tijekom nekoliko proteklih godina intenzivno se radilo na tome da se razviju modeli koji mogu ukloniti obrasce stresa uzrokovane pogrešnim ponašanjem.

Jedan model je «kognitivna terapija» koja uči ljude da imaju primjerenije reakcije u određenim situacijama. Thomas Nilsen sa Instituta za psihologiju na sveučilištu Århus, kada su ga intervjuirali za danske novine Weekendavisen, izrazio je mišljenje da je vježbanje vrlo važno za pacijente sa stresom.

«Vježbanje ima i kratkoročan i dugoročan učinak. Kratkotrajno vi izgarate neke kemijske tvari koje su završile u mišićima, a gledano dugoročno vježbanje nam pruža iskustvo da smo sposobni ljudi koji nisu u bezizlaznoj situaciji.«

Neprirodni umor

Istraživači stresa misle da je najvažniji uzrok stresa «tjelesna reakcija iz kamenog doba na zahtjeve modernog svijeta.» Gledano iz znanstvene perspektive izgleda kao da su teorije istraživača točne. Međutim, postavlja se pitanje da li su oni došli do pravog temeljnog uzroka.

Martinus piše u članku «Bolest i izlječenje» (izdano u Kozmosu 1997, br.3) da bolest ima dva stupnja, stupanj uzroka i stupanj posljedice. Medicinska znanost traži uzroke na stupnju posljedice, što je zapravo prekasno. Bolest se već toliko ukorijenila da ju je gotovo nemoguće ili jako teško pobijediti. Stupanj uzroka uopće se ne nalazi na fizičkoj razini, on postoji samo u čovjekovoj psihi ili na mentalnoj razini. «Upravo ovdje sve bolesti imaju svoj uzrok ili izvor, isto kao što ovdje svoj najdublji izvor imaju svi oblici apsolutne dobrobiti.»

U svojem članku «Neprirodni umor» (izdano u Martinusovoj knjizi Princip reinkarnacije) Martinus piše o tom obliku patnje, na koju se može gledati kao na «stres» u poodmaklom stupnju. On smatra da psihičke patnje kao što su neprirodni umor, depresija i živčani slom prije svega nastaju zbog «ekstremnih promjena u životnim uslovima modernog čovjeka.» Mi smo došli do intenzivirane upotrebe sposobnosti razmišljanja, što za mnoge ljude predstavlja veliki napor. Ova velika promjena u našem mentalitetu znači da smo mi brzinom svjetlosti «proširili» našu svijest. Nas prožima tijek misli o kojima naši roditelji nisu ništa znali i koje ih stoga nisu mogle mučiti. Martinus piše da je taj tijek misli profinio živce i krv modernog čovjeka, a time i njegov organizam i mentalitet, koji su postali mnogo osjetljiviji, ranjiviji i življi, nego što je bio slučaj kod ljudi u prošlosti. Kod modernog čovjeka nova je, između ostalog, rastuća sposobnost razmišljanja i zamišljanja. To područje njegove svijesti i njegova razvijena osjetljivost pružaju čovjeku nova iskustva koja jednako mogu biti ugodna i zdrava, kao što mogu biti neugodna i nezdrava. Prema tome, moderni čovjek doživljava sukob između njegovog urođenog, nesvjesnog instinkta i početka njegovih humanih osjećaja.

Neandertalac

Sposobnost razmišljanja često je povezana sa egoizmom i na taj način mi u modernom čovjeku dvadesetog stoljeća susrećemo Neandertalca. Ova divlja priroda dovodi modernog čovjeka do pretjeranog razmišljanja, koje je istovjetno sa vrstama misli kao što su ljutnja, mržnja, osveta i sklnost ka proganjanju. Ova divlja priroda također određuje da je on uvijek nevin i bez krivice, i kao rezultat samosugestije on će doživljavati sebe u svim sukobima kao nevinu žrtvu. Takvi ljudi se lako prepuštaju ogorčenosti, ljutnji i samosažaljenju. Rezultat je vrlo velika živčana napetost, a posljedica toga je neprirodni umor, depresija i život bez radosti. Ovo mučenje samoga sebe također uzrokuje da čovjeku nedostaje vitalnosti.

Martinus piše da naše misli predstavljaju zračeću energiju koja prožima čitavo tijelo. Zbog toga je važno imati radosne misli koje obasjavaju naš organizam, jer one predstavljaju normalnu vitalnu energiju u strukturi životinjskog organizma.

Čovjek je prevazišao stupnjeve primitivnih ljudi, prevazišao je zakone i principe koji su za njega bili uvjet preživljavanja u dalekoj prošlosti. Mi smo, u određenoj mjeri, došli pod zakone i principe sljedećeg stupnja razvoja. Taj se stupanj zasniva na ponašanju i načinu postojanja savršenog čovjeka, a to je mentalitet na koji je Krist ukazivao u svojem Govoru na gori. Zbog toga Martinus misli da put ka zdravlju duha i tijela vodi kroz pobjeđivanje ljutnje, ogorčenosti i osjećaja mučeništva, a čovjek u tome može uspjeti tek kada dobije logično objašnjenje uzroka ovih faktora stresa.

Preveo sa danskog na engleski : AB

Preveo sa engleskog na hrvatski : Davorin Gruden (28.11.2010.)