Nedavno sam razmišljala, koliko je zapravo teško iz svog čarobnog šešira vaditi ispunjene želje, i koliko vremena treba da jačinom svoje volje stvoriš najmanje stvari u svom univerzumu..Vježbamo od sićušnih, najsićušnijih želja, do najvećih..

Ovaj puta, prije nekoliko dana, zaželjela sam, jako, jako zaželjela, da vidim jednu jedinu krijesnicu...Kažu da ih je u ovo vrijeme nemoguće vidjeti, a ja sam ih zadnji puta vidjela prije nekoliko godina...

kad su nam na ulici uveli rasvjetu, uz predivno zvjezdano nebo, koje se sakrilo u blještavilu neona, nestale su i malene krijesnice, prijateljice vila...

I tako...Poslije ponoći, rasvjeta se ugasila...nebo mi se otvorilo posuto zvijezdama...Razmišljajući o toj ljepoti, okrenuh se u krevetu...I pogledah...ispod stola, u mraku, maleni, nježni trepteći žižak...Moj Darko,ustade i reče, da je to vjerovatno neki odsjaj predmeta na podu...I osvijetli mobitelom...

Začudio se..." Pa to je krijesnica...kako? odakle tu? U ovo vrijeme?"

Nasmiješila sam se, i dugo dugo u noć je gledala...I nikad se tako divno nisam osjećala...Poželjela sam da je vječno to malo svjetlo uz mene, u mraku sobe..no, iduću noć je više nije bilo...

Čarolija će se ispuniti ako smo dovoljno snažni da vjerujemo u nju...do kraja...