Kad pogledam

 u zrcalo svoje duše,

 ne vidim ništa

 osim mnoštva zvijezda

 i svojih sjećanja...

 Pa se vratim

 u dodir prvog dodira

kad se dotaknusmo

prahom prvorođenog uzdaha

Onoga

koji nas u zanosu sastavi.,

Pa onda rastavi,

ostavivši u nama

neizbrisivi pečat

ponovog susreta...

Ah, kako te tražih, kako sam te nosila u sebi

kroz beskrajne oceane postojanja...

Ti bješe moje plavo,

moje beskrajno,

moje vječno gibanje

i vječno zaustavljanje.

Kroz bezbrojne dveri još bezbrojnijeg mojeg

Jest,

Ti bješe kao neizbrisiv trag,

kao malena ikona

koju negdje

 u predvorju posljednjeg svitanja

čuvah...

Bila si u meni,

Kad snivah o trenutku

tvoga dotaknuća

 a moga uzdignuća...

Vječna,

 stvorih vrt ljepši od Edena

za tvoje buduće korake...

Stvorih nebo plavlje od najplavljeg tirkiza

da oči tvoje

u njemu vječnost poljube...

Za tebe,

meku pustinju zlatnu

i oazu 

gdje zlatne ruže

napajaju svoje latice

rosom izvora besmrtnosti..

Sve će biti  ljubav...

Bez riječi,

bez sjećanja,

bez prošlosti

i budućnosti...

A ti ćeš konačno

svoj osmijeh

zamijeniti zagrljajem

i zaustavljene korake

vječnim odmorom...