Ljubav, je osjetilna rijeka koja nas opija, omamljuje, drogira, usrećuje. Osluhnimo njen žubor i spoznat ćemo da je njen izvor i njeno ušće u nama samima. Miris cvijeća, trave poslije kiše, miris voljene osobe, šum mora, urlanje vjetra, romor kiše dodiruju malene leptire u nama i oni lepršajući bude u nama svijest o mirisu, zvuku, okusu i opipu. Slušam vijesti, rat u Libiji, tsunami u Japanu, protesti u Hrvatskoj, korupcija, rušenje vlade, gnjev izgladnjelih, tuga prevarenih. Glupost je tužna, a mudrost je vesela. Razmišljam o peticijama, urlanju na barikadama, paljenju zastava, uzdizanju i padanju slave onih koje smo sami izabrali. Političari ozbiljna lica, bez traga emocija u izričaju, hladnom oratorskom vještinom prodavaju svoje gluposti jer glupost je uvijek ozbiljna, mora biti ozbiljna da ne bude razotrkivena od veselja mudrih. A ljubav je mudra, ona je u svojoj srži uvijek radosna, ona se smiješi srcem, veseli dušom, svjetli božjom iskrom. 

 

 

Izazovimo tsunami ljubavi u zemlji koja postaje pustinja osjećaja, izazovimo tsunami ljubavi u svijetu koji tiho umire od osjećajne gladi. Ne izlazimo više na ulice, ne nosimo protestne transparente, ne urlajmo pred parlamentima. Zatvorimo se u svoje odaje i ljubimo se, ljubimo se protestom otvorena srca, uzbunom uzdrhtale duše. Ostavimo vlast u njenom opustjelom srcu samu, neka luta praznim ulicama dok se iza prozora naših domova čuje samo zov ljubavi, balade o sreći, rapsodije ljubičastih snova, usklici zadovoljstva, uzdasi nježnosti.  Neka vlast osjeti da je ljubav vječna božja iskra, energija koja nas hrani i uzdiže iznad njihovih podlosti, neka policija osjeti da je poljubac jači od udaraca pendreka, neka vojska osjeti da je nježni zagrljaj snažniji od izbačenih granata. Ujedinimo se, ne izlazimo na barikade, ne prosipajmo svoje boli pred one koji ne znaju što je bol, ne bacajmo svoje tuge pred one koji ne osjećaju tugu jer glupost ne boli, glupost nikada nije tužna, glupost je bezlična crna rupa koja guta naše sretne trenutke. Zatvorimo restorane, menze, trgovačke centre, zaustavimo proizvodnju kruha, prisilimo vlast da četrdeset dana gladuje, da proživi korizmu svijesti, da osjeti koliko je ovisna o onome što mi činimo. Četrdeset dana korizme je dokaz da čovjek može preživjeti bez svega osim bez vjerovanja u ljubav. Silina preobraćenja Sv. Pavla na cesti za Damask je dokaz da božanska komponenta postoji u svakom čovjeku.

 

Ujedinimo se, postanimo uistinu cjelina, uronimo u stancu trenutka, u odaju u kojoj samo ljubav stoluje, postanimo prosvjednici nutarnje tišine i simfonije snova. Prisilimo moćnike da osjete da bez nas ne bi bilo ni njih.

 http://sretan-trenutak.blogspot.com