Kada se kršćanstvo u svojim prvim danima našlo pred različitim oblicima života i pred mudrostima koje su se stoljećima oblikovale mišljenjem i praktičnim životom, ušlo je u odmjeravanje s njima. Ne iz potrebe za dokazivanjem, nego iz vlastitoga dijaloškoga nagnuća i iz nutarnje svijesti kako posjeduje dah sile Božje koji dublje i autentičnije ispunja ljudsku dušu od ljudske mudrosti. Vrlo brzo kršćanstvo je i samo sebe nazivalo filozofijom, istinskom i pravom filozofijom koja, za razliku od drugih modela, bolje ispunja čežnje ljudske duše i jasnije taži ljudsku žudnju za ispunjenim i osmišljenim životom. To je, naravno, bilo moguće stoga što je mudrost svijeta, filozofija dakle, već ranije samu sebe shvaćala kao način oblikovanja života, a ne najprije niti samo kao teoretsko znanje. Usprkos svim razlikama, pa čak i međusobnim od­bacivanjima, kršćanstvo je s mudrošću svijeta bilo u suglasju barem u tom da mudrost, kako god ona bila shvaćena, teži oblikovanju života. Sva­kodnevnoga života sa svim svojim odnosima. Odnosa s vremenom. Nadasve odnosa prema životu, patnji i smrti. Oblikovanju odnosa s drugima, sa samim sobom, s Bogom. Da kršćanstvo nije vjerovalo kako dahom sile Božje može na bolji, puniji i dublji način ispuniti žudnju ljudske duše, nikada ne bi iskoračilo na globalnu razinu i postalo svjetskom religijom.

Naše vrijeme koje je, po mnogim procjenama i najavama, već trebalo biti vrijeme bez vjere, racionalno, znanstveno i tehnički uređeno vrijeme bez ometanja religioznih uvjerenja, pokazuje kako su sve takve predodžbe bile krive. Ljudska duša, usprkos zatrpanosti stvarima i znanjem, još uvijek žudi za smislom iznad sebe i iznad vidljivoga.

U vremenu ponuda valja znati procijeniti i birati. Valja znati donositi odluke. Mnogi više ne očekuju od kršćanstva odgovor na ono za čim im žudi život. Razlog nije u tom što bi unaprijed bili protiv kršćanstva. Prije leži u tom što im se nudi površno, neutemeljeno, razvodnjeno kršćanstvo koje se jedva razlikuje od sličnih površnih i nepromišljenih životnih stavova. Ono što je kršćanstvo nekada pred­bacivalo drugim životnim mudrostima, da ne daju ljudskoj duši ono za čim ona najviše žudi, sada se predbacuje njemu. I doista, gdje se izgubi slutnja tajne koja nadilazi ljudsku ograničenost, gdje seu prvi plan nametne interes ili taština na štetu navještaja radosne vijesti, gdje prestane vjera u mogućnost novoga početka i novoga rođenja, kršćanstvo postaj e bljutavo i gubi svoju preobrazbenu snagu.

Sve je jasnije kako ono može opstati samo ako živi od daha sile Božje, od iste sile koja ga je nosila od početka.

Tekstovi koji su, nakon što su se pojavljivali odvojeno, sabrani na jedno mjesto namjeravaju, sasvim jednostavnim jezikom, ukazati na prisutnost daha sile Božje tamo gdje ga se sve teže opaža i gdje mu prijeti opasnost zaborava: u Riječi koju kršćanstvo naziva Božjom i u mogućnostima oblikovanja vlastitoga života iz njezine snage, u poslušnosti njezinim zahtjevima.

Što duže susrećem ljude u prostoru koji, zbog svoje sakramentalne i svećeničke zaštite, omogućuje iskrenost i otvorenost to mije sve jasnije kako su Grci imali pravo kada sa o ljudskoj duši govorili s dubokim poštovanjem sluteći kako se susreću s nečim stoje čovjeku nemjerljivo. Uistinu, ljudska je duša nemjerljiva ljudskim mjerilima. Uvijek je dublja i viša od našega znanja. Uvijek životnija od naših očekivanja. Jedina riječ koja na primjeren način čuva nemjerljivost ljudske duše jest Božja Riječ. Uvijek potiče na veću širinu. Vjeruje u sposobnost čovjeka da ljubi i tamo gdje se čini kako je ugasla svaka mogućnost ljubavi. Kada se ljudska duša, pa makar i na trenutak, ogleda u utjelovljenoj Riječi, zaiskri sličnošću. Misli li Knjiga nad knjigama na tu sličnost nemjerljivosti duše i nemjerljivosti Riječi kada veli kako je čovjek stvoren na sliku i priliku Božju?

Zahvalan sam svima koji su me uvijek iznova dovodili do slutnje tajne Života. Mnogo ihje i to su činili na vrlo različite načine. Najviše je onih koje sam susreo a da ih nikada nisam vidio. Autori. Nalazio sam ih po tekstovima razbacanim po proteklim stoljećima, na različitim stranama svijeta i u različitim jezicima. Teško je uvijek znati tko me od njih upućivao na što od napisanoga i mišljenoga. S njima mi je postalo jasnije kako smo satkani od misli onih koji su nam prethodili. I oni me neprestano podsjećaju na to kako je malo velikih majstora riječi i kako istinsku snagu riječi prati svijest malenosti.

Mnogo je i onih koji nisu nikada ništa pisali, ali čija duša, u koju su mi, iz različitih razloga i povoda, dopustili da nakratko zavirim, odiše istom žudnjom za životom i smislom. Oni su umjesto ispisanih riječi uriječ unosili proživljeno.Najveći dio njflinije nikada postavljao pitanje o mudrosti. Tražili su izlaz iz svoje muke, olakšanje za svoje patnje, jasnoću za svoje izgubljenosti. Bio im je potreban dah sile Božje i bila im je potrebna stoljetna ljudska mudrost.

Poznata Epikurova tvrdnja o uzaludnosti filozofije koja nije u stanju ublažiti nijednu ljudsku bol vrijedi i za kršćanstvo. Kršćanstvo je, kad god je živjelo od daha sile Božje, imalo realnog učinka u životima vjernika. Zahvalan sam svima koji su mi urazgovorima svjedočili kako je to i njihovo životno iskustvo.

Učinilo mi se na trenutak, prij e nego sam iz ruku ispustio ove kratke zapise, da bi bilo bolje da to ne činim. A onda me tračak nade kako bi oni, premda skromni i prepuni dugova, možda ipak mogli još ponekom olakšati približavanje dahu sile Božje oslobodio od osjećaja suvišnosti i nepotrebnosti napisanoga. Dogodi li se da ikome posluže kao putokaz u blizinu Riječi, opravdat će objavljivanje.

Tko kroz njih nasluti dah sile Božje znat će razlikovati krhkost napisane riječi od onoga što ljudske riječi teško izriču. Iskustvo ovoga zadnjega, iskustvo Života koji nadilazi našu smrtnost, pa naziralo se ono samo i u slutnji, ne može nadomjestiti nikakva riječ. Dobrodošla je, međutim, svaka riječ koja nas, kada otvori obzor smisla, približi životu i njegovoj čudesnosti.

Ante Vučković