Moj mali prinče...

Tek si napunio svoje srce

 zlaćanim udahom ljubavi

 na planeti svojoj maloj

 koju si toliko želio dotaknuti,

 a već te ponovo dozivaju

 suze i jecaji pokidanih bajki

 u kojima ljudi ne žele biti djeca

 a djeca žele biti sve

 samo ne ljudi...

 Pogledaj...dođi, maleni...

 prsten zlatni oko moje duše

 svijen

 bačen je iz dlana

 kojeg sam poljupcem

 željela dotaknuti...

 Svjetionik koji sam slijedila

 sada je smješten samo

 u malenu sobicu nečijeg srca

 a pučina

 prepuna hridi

 ne dočekuje više

 druge brodove...

Svjetlo samo još u malenoj

svjetiljci tinja

dok ja uzalud sanjam

o predivnom osvjetljenom nebu

kojeg sam gledala...

Alisa u meni

čudesno se bori

sa bezdanom rastočenog vremena

i odbačenim ljuskama

nečijeg sna

koji joj je obećan

pa onda ponovo

k sebi uzet...

Ne...ne predajem se  i ne žalim...

Moj mali prinče...Osmijeh koji me je

milovao, pretvorio se u tišinu..

Oči koje su me pratile,

sada se skrivaju, prestrašene,

jer...svoju bajku su završile...

Moja je prevaziđena...

Ali...ja i dalje imam svoj Avalon, i tebe,

mali prinče moje duše...Vidi, maleni,

pogledaj...Mala lisica se pretvara u slavuja, želi pjevati, želi te zagrliti, iako je drugi sa podsmjehom gledaju..

Kažu..nije ni lisica, ni ptica..A  želi stvoriti pjev...

A moja bajka spaja nemogućnost

i mogućnost, bezgraničje ljubavi sa bezgraničjem još veće ljubavi...

I kad ostanem sama, opet mi ostaješ ti,

mali moj...Tebe jedinog mogu povesti

na čarobnom jednorogu kroz labirint i trnje ljudske samosvijesti, koja zaboravlja da je san stvarnost, a život...san..